Tehnologija dinamičke video memorije metoda je izvođenja skaliranja video memorije u aktivnom vremenu kako bi se osigurala najučinkovitija moguća grafička izvedba. Stil računalne memorije o kojoj se najčešće raspravlja je generička memorija s slučajnim pristupom (RAM), koja se odnosi na čipove na matičnoj ploči računala koji se koriste za pohranu aktivnih programa i informacija dok računalo radi. Iako je ovo najtipičnija upotreba izraza, računala imaju i druge memorijske podskupove osim RAM memorije. Tehnologija dinamičke video memorije jedna je vrsta važnog podskupa ili RAM-a, poznatog kao video memorija, koja pohranjuje informacije o grafičkoj slici za igre i druge grafičke aplikacije.
U običnim računalnim sustavima, RAM na matičnoj ploči i video memorija pohranjena na video kartici računala su dva odvojena i izolirana podsustava. Drugim riječima, jedna vrsta memorije ne može “posuditi” raspoloživi prostor za pohranu od druge; nisu zamjenjive. Iako to smanjuje stres na operacijskom sustavu – koji će uvijek znati količine RAM memorije i video memorije dostupne u bilo kojem trenutku – može usporiti rad kada program zahtijeva više video memorije nego što sustav ukupno podržava.
Tehnologija dinamičke video memorije uklanja ovo ograničenje zamagljivanjem granične linije između RAM-a i video memorije. U sustavu koji koristi tehnologiju dinamičke video memorije, računalo može odlučiti preusmjeriti dio RAM memorije sustava za korištenje videa. Time se prevladavaju prepreke koje predstavljaju grafički intenzivni programi i igre, omogućujući računalu da ima spremnu rezervu dodatne video memorije za neočekivane situacije. Kada prođe potreba za dodatnom video memorijom, tehnologija dinamičke video memorije jednostavno ponovno dodjeljuje memoriju natrag u RAM, vraćajući hardverske resurse računala na zadane vrijednosti.
Podjela dodjele video informacija između izvorne video memorije i RAM-a može spriječiti da sustav radi jednako učinkovito kao da bi sve informacije mogle stati isključivo u video memoriju. Procesor na računalu mora raditi više kako bi zapamtio koji podsustav memorije sadrži određenu informaciju. To povećava troškove na sustavu, pridonoseći potencijalnom kašnjenju tijekom razdoblja intenzivnog stresa na hardveru.
Količina RAM-a namijenjena za korištenje kao potencijalna video memorija može se promijeniti putem BIOS-a računala. To omogućuje krajnjem korisniku da odluči koliko je RAM-a spreman “žrtvovati” u zamjenu za dodatne video performanse. Onemogućavanje tehnologije dinamičke video memorije samo je pitanje postavljanja količine dopuštene RAM-a na nulu.