Teorija afekta kaže da su ljudi prvenstveno motivirani afektivnim stanjima. Afektivna stanja u psihologiji su subjektivni doživljaj emocija. Teorija je da se subjektivna iskustva emocija mogu klasificirati prema vrsti fizičkog odgovora koji izazivaju kod onoga koji doživljava. Pozitivna promjena i mentalno zdravlje mogu se postići pokušajem razumijevanja ovih utjecaja, a ne automatskim, često destruktivnim, reagiranjem na njih.
Silvan S. Tomkins bio je začetnik teorije afekta. Rođen 1911., Tomkins je svoj život posvetio proučavanju psihologije, autor knjige u četiri sveska pod nazivom Affect Imagery Consciousness u razdoblju od gotovo 40 godina. Umro je 1991., nedugo nakon što je dovršio posljednji svezak. Ova nova teorija bila je Tomkinsov odgovor na rupe u postojećim psihološkim teorijama, kao što su Freudova psihologija nagona i biheviorizam BF Skinnera.
Teorija afekta tvrdi da postoje tri primarne vrste afekta, odnosno emocija. Ove kategorije uključuju pozitivne, neutralne i negativne. Pozitivni afekti su radost, zanimanje i uzbuđenje. Iznenađenje je jedini neutralni afekt opisan ovom teorijom. Negativni afekti opisuju se kao bijes, teror i gađenje. Prema teoriji, mentalno zdravlje može se postići maksimiziranjem pozitivnih afekta i minimiziranjem negativnih afekta.
Ključna komponenta za razumijevanje teorije afekta je da su afekti nevoljni odgovori na vanjske podražaje, čvrsto ožičeni u mozgu. Na ponašanja utječu afekti, obično automatski i bez svjesne namjere. Ljudi su skloni kretati se prema situacijama koje izazivaju pozitivne afekte i izbjegavati situacije koje u njima proizvode negativne afekte.
Cilj teorije afekta je zaustaviti ove automatske reakcije slušanjem poruka koje mozak šalje putem afekta. Kada se afekti razumiju, mogu se napraviti promjene za poboljšanje mentalnog zdravlja. Na primjer, ako vanjski podražaji izazivaju afekt ljutnje, uobičajena automatska reakcija je povlačenje, napad na sebe ili napad na druge. Umjesto automatske reakcije, mnogo pozitivniji rezultat može doći od slušanja poruke koju ljutnja pokušava poslati, poput potrebe za više poštovanja i ljubaznosti.
Kritičari teorije afekta dolaze od mnogih terapeuta koji prakticiraju. Zamjerka je što teorija nudi vrlo malo u smislu praktične primjene tijekom psihoterapije. Međutim, djelomično je zaslužna za zamjenu dominantnih psiholoških teorija 20. stoljeća, frojdovske psihologije i Skinnerovog biheviorizma. Teorija je psihologiju odvela daleko u razumijevanju ljudske motivacije. Prije ove teorije, Freudova teorija nagona korištena je za objašnjenje motivacije. Tomkins je shvatio da su afekti, a ne nagoni, ono što motivira ljude.