Teorija atribucije je koncept u psihologiji. Kao dio pokušaja razumijevanja svijeta i vršenja kontrole, ljudi obično pokušavaju pripisati uzroke akcijama i događajima, vjerujući da sve ima objašnjenje, ako se kopa dovoljno daleko. Način na koji se atribucije odigravaju može biti vrlo razotkrivajući, jer, možda i nije iznenađujuće, ljudi imaju različite standarde kada je u pitanju atribucija. Primjena ovih standarda može dovesti do predrasuda, neravnoteže moći i sličnih društvenih problema.
U teoriji atribucije postoje dva moguća objašnjenja za događaj ili radnju. Jedan je unutarnji, također poznat kao intrinzičan; objašnjenje proizlazi iz činjenice da je netko ili nešto motivirano unutarnjim silama. Na primjer, kada netko kaže “ne obaziri se na Sally, takva je ona”, oni ilustriraju unutarnju atribuciju. Suprotno tome, kada se vjeruje da su situacijski, okolišni ili vanjski čimbenici uzrok nečemu, netko vrši vanjsku atribuciju. Na primjer, moglo bi se reći “John bi dobio izvješće na vrijeme, ali poslužitelj se srušio.”
Jedna zanimljiva stvar koju treba primijetiti o ovoj teoriji je da ljudi nisu dosljedni kada primjenjuju atribucije. Kada netko pogriješi, on ili ona će za pogrešku okriviti vanjske čimbenike. Kada netko identificira pogrešku koju je napravio netko drugi, često se okrivljuju unutarnji čimbenici. To omogućuje ljudima da prebace odgovornost za osobnu krivnju na vanjske čimbenike, dok ljude drže osobno odgovornima za pogreške koje su napravili.
Kada je netko uspješan, to se često pripisuje unutarnjim čimbenicima kao što su vještina ili kompetencija. Kada se situacija preokrene i uspjeh se prepozna u nekom drugom, ljudi će vjerojatnije sugerirati da su vanjski čimbenici poput sreće bili odgovorni. Ove tendencije ilustriraju da ljudi vole preuzimati zasluge za uspjeh i izbjegavati krivnju gdje god mogu.
Teorija atribucije također može utjecati na društvene interakcije. Ljudi će često koristiti ovu teoriju kako bi stekli reflektiranu slavu, kao kada sportski navijači kažu “pobijedili smo”, čak i ako nisu bili u momčadi. S druge strane, atribucije se mogu koristiti za distanciranje od neuspjeha; može biti “izgubili” kada nečiji tim izgubi.
Razumijevanje teorije atribucije može biti važno kada se osporavaju vlastite predrasude ili kada pokušavate razumjeti dinamiku grupe. Znati da će ljudi preuzeti osobnu odgovornost za uspjeh i okriviti druge može biti posebno važno na radnom mjestu, gdje ljudi koriste teoriju atribucije dok se bore za napredovanje, priznanje i dobru reputaciju.