Teorija cijeđenja ekonomski je koncept prožet uvjerenjem da će ekonomija u cjelini postati jača ako se poboljšaju uvjeti za najbogatije članove unutar nje. Prema teoriji, ti bogati pojedinci će tada biti stimulirani da proizvode više u cjelini, što bi onda koristilo i siromašnijim pojedincima. Ova teorija postala je popularna u Sjedinjenim Državama 1980-ih kao pokretačka snaga ekonomske politike predsjednika Ronalda Reagana. Kritičari teorije smatraju da ona samo povećava nesrazmjer u bogatstvu između bogatih i siromašnih.
Kada ekonomija jedne nacije pati, postoje mnoge suprotne teorije o tome kako to gospodarstvo izvući iz zastoja. Teorija curenja je pomalo kontroverzna zbog svoje kontraintuitivne prirode. Umjesto pokušaja izravnog povećanja bogatstva siromašnih, teorija umjesto toga postavlja da bi bilo kakva izravna ekonomska stimulacija trebala koristiti bogatima. Njihova bi se sreća, prema teoriji, potom procijedila kroz ostatak gospodarstva, ili, drugim riječima, curila kako bi pomogla siromašnima.
Zagovornici teorije curenja vjeruju da će, povećanjem bogatstva bogatijih članova gospodarstva, ti ljudi biti inspirirani da to dodatno bogatstvo pretoče u gospodarstvo. Ta se stimulacija postiže poreznim olakšicama za bogate ili davanjem poticaja za poticanje poduzetništva. Kada se to dogodi, prema teoriji curenja, ovi bogati pojedinci onda to bogatstvo mogu neizravno prenijeti na niže stepenice društva. Na primjer, poduzeće bi moglo povećati svoje poslovanje i trebati zaposliti više, ili bi moglo proizvoditi više, dopuštajući mu snižavanje cijena.
Velik dio teorije curenja temelji se na zakonima ponude i potražnje. Prati rad određenih ekonomista koji vjeruju da se stagnirajuća ekonomija može potaknuti povećanjem ponude. Teorija kaže da su ljudi i dalje spremni raditi u recesiji, što znači da pokušavaju zaraditi novac, a time i dalje imaju potražnju. Stoga bi povećanje ponude tim radnicima koji se bore dalo priliku da zadovolje te zahtjeve.
Ova teorija je u suprotnosti s onom koja kaže da je nedostatak potražnje zapravo problem za gospodarstvo. Kritičari teorije curenja ne vjeruju da je pomoć bogatima način pomoći siromašnima. Vjeruju da bogati samo postaju bogatiji jer jednostavno mogu zadržati dodatno bogatstvo umjesto da ga vraćaju u gospodarstvo. Što je još gore, prema kritičarima cure down, bogatstvo ostaje unutar bogatih obitelji kroz nasljedstvo, čime se nastavlja nejednakost bogatstva kroz buduće generacije.