Teorija nagona, također poznata kao teorija smanjenja nagona, psihološka je teorija motivacije i učenja koja se općenito pripisuje Clarku Hullu, psihologu na Sveučilištu Yale od 1929. do 1952. Teorija nagona navodi da ljudska bića obično doživljavaju biološke ili psihološke nagone ili potrebe, i da se velik dio ljudskog ponašanja događa kao napor da se zadovolje te potrebe i smanji snaga bioloških ili psiholoških nagona. Ti nagoni mogu uključivati osnovne fizičke potrebe, kao što su žeđ, glad ili želja za seksom, ili mogu uključivati i psihološke potrebe, kao što je potreba za društvom. Hull je vjerovao da velik dio procesa učenja ovisi o smanjenju pogona. Ljudska bića prvo prepoznaju potrebu, zatim poduzmu akciju kako bi ispunili potrebu, a zatim uče, kroz uvjetovanje ponašanja, kako se ta potreba može zadovoljiti u budućnosti.
Sva ljudska bića, kao i mnogi drugi organizmi, imaju osnovne fizičke i psihičke potrebe. Većina ljudi priznaje ljudske fizičke potrebe za hranom, vodom, odjećom, zaklonom i toplinom. Psihološke potrebe obično uključuju potrebu da se osjećate voljeno, da se osjećate prihvaćeno od zajednice, da uživate u druženju, da se uključite u kreativno izražavanje i da se osjećate sigurno. Psihološke i fizičke potrebe mogu se pojaviti istovremeno u istoj osobi, radeći zajedno na stvaranju jedinstvenog nagona. Jedan primjer toga mogao bi biti nagon za fizičkim i seksualnim kontaktom, integriran s nagonom za ljubavlju, koji mnoge ljude tjera da traže dugoročne romantične partnere.
Hullova teorija nagona kaže da će, kada organizam doživi fizički ili psihološki nagon, te je svjestan i pažljiv na njega, taj organizam poduzeti akciju kako bi smanjio snagu nagona ispunjavanjem potrebe. Na primjer, kada osoba osjeća glad, doživljava biološki nagon za hranom. Traženje i jedenje hrane smanjuje taj nagon ublažavanjem gladi. Često se smanjenje pogona događa samo privremeno. Potreba se može ponovno pojaviti, a kada se to dogodi, teorija pogona kaže da će ponovno djelovanje biti potrebno za ponovno ispunjenje potrebe.
Hull je nastavio postulirati da je ovaj obrazac ponašanja, u kojem potreba potiče radnju namijenjenu ispunjenju potrebe, osnovna komponenta procesa učenja. Kada osoba iskusi potrebu i poduzme uspješnu akciju kako bi ispunila tu potrebu, veća je vjerojatnost da će ponoviti istu radnju sljedeći put kada osjeti istu potrebu. Nakon što se ista radnja ispunjavanja potreba uspješno ponovi nekoliko puta, većina organizama uči, kroz proces poznat kao uvjetovanje ponašanja, da će ta radnja uvijek dovesti do istih posljedica ispunjavanja potreba. Ako, nekim slučajem, ranije uspješna akcija ispunjavanja potreba izgubi svoju učinkovitost, tada teorija pogona kaže da će organizam tražiti alternativnu akciju kako bi ispunio potrebu.