Teorija slučajnog hoda tvrdi da se buduća kretanja cijena dionica ne mogu predvidjeti na temelju prošlih kretanja. Iako priznaje da dugoročne tržišne cijene rastu, navodi se da su kratkoročna kretanja praktički nasumična i nepredvidiva. Odbacuje i tehničku analizu i temeljnu analizu kao valjane alate za predviđanje ponašanja dionica. Zagovornici teorije slučajnog hoda obično zagovaraju dugoročno ulaganje, a ne pokušavaju tempirati tržište.
Iako je teorija prvi put istražena 1953., nije stekla popularnost sve dok knjigu A Random Walk Down Wall Street nije objavio američki ekonomist Burton Malkiel 1973. Teorija u biti kaže da tržišne cijene slijede nasumični put gore-dolje, mnogo poput matematičke funkcije slučajnog hoda. U funkciji slučajnog hoda, putanja je određena nizom nasumičnih koraka, gore ili dolje. Može točno opisati niz prirodnih pojava, uključujući puteve molekula plina i životinja. Ovo nasumično ponašanje je ono što zagovornici teorije slučajnog hoda vide u dioničkim grafikonima.
Zagovornici teorije obično se slažu da će tržišne cijene dugoročno rasti. Preporučuju ulagačima da koriste strategiju kupi-i-drži umjesto da pokušavaju odrediti vrijeme tržišta. Dok se zagovornici teorije slažu da je moguće nadmašiti tržište, oni tvrde da to dolazi samo uz rizik. Nemoguće je eliminirati ovaj inherentni rizik bez obzira na to koliko je investitor dobro informiran, kaže teorija slučajnog hoda.
S druge strane, tehnička analiza je proučavanje performansi dionica na temelju prošlih trendova. Tehnički analitičari obično pokušavaju koristiti povijest cijene i količine dionice kako bi predvidjeli buduće kretanje dionice. Tvrde da investitori nisu racionalni agenti kakvima ih mnogi ekonomisti predstavljaju, već su pod utjecajem emocija, kognitivnih pogrešaka i proizvoljnih preferencija. Ta inherentna iracionalnost, tvrde tehnički analitičari, vodi do predvidljivog ponašanja. Pristaše teorije slučajnog hoda odbacuju ove tvrdnje, tvrdeći da bi takvi trendovi bili samoporažavajući čim ih investitori prepoznaju.
Još jedan izazov teoriji slučajnog hoda je fundamentalna analiza. Iako se prilično razlikuje od tehničke analize, također je odbacuju zagovornici teorije slučajnog hoda. Fundamentalna analiza gleda na izglede poduzeća – njegove ponude, financijsko stanje, poslovni plan, konkurente, itd. – kao sredstvo za određivanje budućeg učinka zaliha. Nastoji pretpostaviti da će se tržišta ponašati na učinkovit, racionalan način i da će se brzo prilagoditi.