Teorija stabilnog stanja je kozmološki model svemira u kojem se svemir širi, ali je prostorno identičan onome kako je uvijek bio i uvijek će biti. To je zbog stalnog stanja stvaranja materije u svemiru, koje omogućuje svemiru da se širi, ali stvara dovoljno materije da osigura da je svemir u svakom trenutku iu svim smjerovima isti. Osjećaj univerzalne homogenizacije često se naziva savršenim kozmološkim principom i ključni je čimbenik teorije. Teorija stabilnog stanja i slične varijacije često se smatraju najvjerojatnijom alternativom teoriji velikog praska i kozmološkom modelu.
Tijekom 20. stoljeća, određena otkrića u fizikalnim znanostima dovela su do razvoja novih kozmoloških teorija kao što je teorija stabilnog stanja. Prije tog vremena, većina teorija obično je ukazivala da je svemir isti u svim smjerovima, te da je uvijek bio isti i da će uvijek biti isti. Međutim, nije postojao osjećaj univerzalne ekspanzije, pa se smatralo da je veličina svemira konstanta.
Teorija stabilnog stanja, međutim, proizlazi iz dva glavna izvora: teorije opće relativnosti Alberta Einsteina i opažanja astronoma Edwina Hubblea koja su ukazivala da se svemir širi. Ova otkrića su prethodnu viziju statičkog svemira učinila znanstveno neispravnom, pa su bile potrebne nove teorije da se objasni kako je svemir nastao kao ono što je promatrano. Teorija stabilnog stanja i teorija velikog praska bile su među dva vodeća modela svemira i na određeni način su prilično suprotstavljeni modeli.
Prema teoriji stabilnog stanja, svemir se širi, ali je raspodjela materije u svemiru jednaka i konstantna. Taj osjećaj homogenog svemira je, možda, estetski privlačan i logički idealan na zadovoljavajući način. Međutim, kako bi se objasnila jednaka distribucija materije u svemiru koji se širi, mora se stvoriti nova materija koja će nadoknaditi širenje svemira.
Teorija stabilnog stanja obično pripisuje ovo stvaranje “C-polju” koje ne samo da stvara novu materiju, već također uzrokuje širenje svemira. Jedan od glavnih nedostataka ove teorije, koji daje snagu teorijama velikog praska, jest da bi u homogenom svemiru trebala postojati jednaka distribucija objekata poput kvazara, što bi bio dokaz starog, postojanog svemira. Međutim, takvi su objekti promatrani samo na velikim udaljenostima, što podupire ideju da su se ta starija tijela u svemiru razvila tijekom vremena i udaljenosti, a ne kroz postojano i spontano stvaranje. Iako su mnogi fizičari skloni gledati na teoriju velikog praska kao najvjerojatniji model svemira, još uvijek postoji određena obrana teorije stabilnog stanja i sličnih koncepata kao što je model kvazi-stabilnog stanja.