Teraherc znači trilijun ciklusa u sekundi. Najčešće se izraz primjenjuje na vrstu zračenja koja ima frekvenciju od oko trilijun ciklusa u sekundi. Pojam bi se također mogao primijeniti na sve što se događa trilijun puta u sekundi, poput određenih atomskih vibracija ili futurističkih računala s brzinama nekoliko stotina puta većim od današnjih. U tehnologiji i industriji, teraherc valovi su od velikog interesa jer je ovaj dio spektra jedan od najtežih za generiranje i tek se počinje iskorištavati. Teraherc zračenje se ponekad smatra podskupom infracrvenog zračenja.
Terahercni dio elektromagnetskog spektra definiran je kao zračenje s frekvencijom između 300 gigaherca (3×1011 Hz) i 3 teraherca (3×1012 Hz), što odgovara valnim duljinama između 1 milimetra i 100 mikrometara. Time se ti valovi nalaze između dugovalnog infracrvenog i kratkovalnog mikrovalnog zračenja. Za njihovu valnu duljinu ispod milimetra, ti se valovi također nazivaju submilimetarskim valovima, što se odražava u astronomskim objektima koji hvataju te valove iz kozmosa, poput submilimetarskog opservatorija Caltech u Kaliforniji i submilimetarskog teleskopa Heinrich Hertz u Arizoni.
Poput infracrvenih valova, čijim se dijelom ponekad smatraju teraherc valovi, teraherc zračenje emitiraju u malim količinama svi objekti s bilo kojom temperaturom, što znači sve u svemiru. Međutim, za razliku od valova u bliskom infracrvenom spektru, teraherc valovi se nalaze u malim količinama. Poput infracrvenih i mikrovalnih pećnica, putuju u ravnim linijama, neionizirajući su, sigurni i neradioaktivni. Mogu putovati kroz razne nevodljive materijale, uključujući odjeću, papir, karton, drvo, zgrade, keramiku i plastiku. Oni također mogu putovati kroz maglu i oblake – učinkovitije od infracrvenih – ali ne i metal ili vodu. Poput infracrvene svjetlosti, ovi valovi su gotovo potpuno blokirani Zemljinom atmosferom.
Teraherc valovi su se pokazali izazovnim za generiranje i promatranje, jer su se pouzdani izvori terahercnog zračenja razvili tek 1990-ih. To uključuje žirotron, oscilator povratnog vala, sinkrotronske izvore svjetlosti, daleko infracrveni laser, kvantni kaskadni laser, laser slobodnih elektrona i izvore fotomiješanja. Od 1990-ih, istraživanja ovih valova su uzela maha, kroz komercijalizaciju i primjenu ovog zračenja je bilo sporo. Aplikacije koje su pokrenute uključuju medicinsko snimanje, sigurnost, analizu materijala, proučavanje kondenzirane tvari u jakim magnetskim poljima, submilimetarsku astronomiju, gledanje starih slojeva boje na umjetničkom djelu, komunikaciju satelit-satelit ili zrakoplov-satelit i slike kontrole kvalitete za proizvodnju.