Terapeutski rad se odnosi na aktivnosti koje su osmišljene za poboljšanje dobrobiti pojedinca. Takva terapija usmjerena na djelovanje može biti korisna u brojnim okruženjima, od psihološkog savjetovanja do radne terapije. Rad se može odnositi na strukturirane grupne postavke u kojima se poduzimaju projekti ili se može odnositi na dnevne aktivnosti i dužnosti s kojima se pojedinac susreće. Drugi oblici terapijskog rada mogu uključivati medicinski podržane programe zapošljavanja zaposlenika ili interakcije od sesije do sesije između terapeuta i njegovog ili njezinog klijenta.
Mnogi savjetnici koriste terapijski rad kao važan alat. Ti se slučajevi često sastoje od grupnih terapijskih sesija u kojima se nekoliko pacijenata okuplja kako bi izvršili zadatak, obično tijekom planiranog vremenskog razdoblja. Aktivnosti mogu uključivati rekreacijske primijenjene aktivnosti poput umjetnosti ili obrta, ili se mogu sastojati od određenog projekta, kao što je renoviranje sobe. Ove se sesije često spajaju s tradicionalnim savjetovanjem temeljenim na razgovoru kako bi se pružilo sveobuhvatnije terapijsko iskustvo.
Za neke profesije terapijski je rad primarno sredstvo za poticanje promjene. Radni terapeuti, na primjer, pomažu pojedincima koji su pretrpjeli tjelesni ili mentalni nedostatak da nastave svoj normalan svakodnevni život. Kao takvi, ovi se profesionalci usredotočuju na pomoć u vraćanju prosječnog funkcioniranja u svakodnevnim životnim i radnim zadacima, u rasponu od kupanja do odlaska na razgovor za posao. Terapeuti igrom, s druge strane, uglavnom pomažu djeci u izražavanju emocija i izvršavanju zadataka kroz strukturirane aktivnosti u igri. Slično, likovni terapeuti potiču izražavanje kroz aktivnost crtanja ili slikanja.
U širem smislu, terapijski rad može obuhvaćati sav rad koji ide u razvijanje uspješnog terapijskog ishoda, a različite vrste terapijskih tretmana olakšavaju različite vrste rada. Na primjer, mnogi terapeuti traže da njihovi pacijenti vode dnevne dnevnike o raznim mislima ili osjećajima, osobito u kognitivnim terapijama. Bihevioralni terapeut, u sličnom pristupu, mogao bi raditi s pacijentom u fizičkom suočavanju s objektom ili situacijom od kojeg se strahuje. Psihoanalitičari, nasuprot tome, mogu strpljivo raditi s osobnom interpretacijom apstraktnih objekata ili dizajna. Čak se i odnos terapeut-pacijent uspostavljen kroz savjetovanje temeljeno na razgovoru može smatrati dijelom terapijskog rada.
Glavni kamen temeljac terapijskog rada je izgradnja samopoštovanja. U mnogim studijama pokazalo se da pojedinci koji se osjećaju korisnima i neovisnima posjeduju veći osjećaj vlastite vrijednosti. Osjećaji postignuća stečeni poduzimanjem i uspješnim dovršavanjem zadatka mogu potaknuti pozitivne emocije. Kao takvi, neki terapijski programi nude programe radnog staža u područjima kao što su maloprodajne trgovine kao oblik terapijskog rada.