Terapija izloženosti je vrsta bihevioralne terapije u kojoj se pacijent suočava sa situacijom, objektom, mišlju ili sjećanjem od kojeg se boji. Ponekad to uključuje ponovno proživljavanje traumatskog iskustva u kontroliranom, terapeutskom okruženju. Cilj ove terapije je smanjiti stres, fizički ili emocionalni, koji se osjeća u određenim situacijama. Može se koristiti u rješavanju anksioznosti, fobija i posttraumatskog stresa.
Tijekom terapije ekspozicijom, terapeut pomaže pacijentu da se prisjeti uznemirujuće misli, traumatske situacije ili predmeta od kojeg se strahuje. Terapeut također pomaže pacijentu nositi se s neugodnim emocijama ili fizičkim simptomima koji mogu proizaći iz ovog izlaganja. Kroz suočavanje sa situacijama i mislima koje uzrokuju stres, pacijenti često mogu naučiti vještine suočavanja, na kraju smanjujući ili čak eliminirajući simptome.
Pacijente se obično potiče da pričaju o svojim osjećajima tijekom terapije i da nauče načine suočavanja sa strahovima i stresnim emocijama. Također ih se potiče da nauče nove načine gledanja na strahove i uznemirujuće situacije. Hipnoza se ponekad koristi kao dio ove vrste terapije. Ponekad se koriste čak i tehnike virtualne stvarnosti.
Ponekad se tehnike opuštanja podučavaju kao dio terapije izloženosti. Ove tehnike mogu biti od velike pomoći u rješavanju fizičkih i emocionalnih nevolja. Namjera im je pomoći pacijentu da zadrži kontrolu, čak i kada je suočen sa situacijom, predmetom ili mišlju koja izaziva strah ili uznemirenost. Često se vježbe disanja podučavaju zajedno s terapijom.
Terapija izlaganjem ponekad se uspoređuje s desenzibilizacijom. Međutim, za razliku od desenzibilizacije, ova praksa namjerno izaziva tjeskobu kod pacijenta. Desenzibilizacija, s druge strane, kombinira opuštanje s postupnim uvođenjem u objekt, misao ili situaciju koji proizvodi tjeskobu. Nadalje, terapija izlaganjem uključuje prvo izlaganje pacijenta najmučnijoj misli ili situaciji, dok sustavna desenzibilizacija počinje s onim što izaziva najmanji strah.
Terapija izloženosti može uključivati plavljenje ili postupne tehnike. Kada se koriste tehnike poplave, pacijent može biti izložen zastrašujućoj ili uznemirujućoj misli, situaciji ili predmetu čak dva sata u isto vrijeme. Postupne tehnike smatraju se nježnijima jer se pacijent može suočiti s uznemirujućim podražajima u kraćim dijelovima vremena i imati više kontrole nad trajanjem izlaganja.