Senzorna integracijska terapija je vrsta terapije koja se obično koristi za liječenje disfunkcije senzorne integracije. Disfunkcija senzorne integracije, koja se također ponekad naziva poremećaj senzorne integracije (SID), neurološko je stanje u kojem mozak nije u stanju adekvatno obraditi senzorne unose na produktivan način. Disfunkcija senzorne integracije može uzrokovati niz problema u ponašanju, razvoju i učenju kod djece, čak i kod djece koja uživaju prosječnu ili iznadprosječnu inteligenciju. Senzorna integracijska terapija općenito nastoji pružiti odgovarajući senzorni unos, izvan onoga s čime se dijete susreće u svakodnevnom životu. Ovaj dodatni unos može postupno pomoći djetetovom mozgu da nauči obraditi senzorne unose.
Dojenčad i djeca obično su okruženi velikim količinama novih senzornih inputa. Prvih nekoliko godina normalnog djetetovog života općenito se provodi učeći obraditi mnoge vrste podražaja, uključujući poglede, zvukove i dodire. Kako djeca uče obraditi senzorne podatke, općenito stječu jasnije razumijevanje o tome kako njihova tijela funkcioniraju i kako mogu komunicirati sa svijetom.
Djeca koja pate od disfunkcije senzorne integracije obično pate od neuroloških problema koji sprječavaju adekvatnu obradu informacija. Ova djeca mogu biti pretjerano osjetljiva ili nedovoljno osjetljiva na senzorne unose. Kao rezultat toga, često pokazuju zakašnjeli razvoj motoričke kontrole, govora i prikladnog ponašanja. Mogu biti nespretni, impulzivni, hiperaktivni ili nedovoljno aktivni ili ih je lako omesti. Često imaju socijalne i akademske probleme.
Senzorna integracijska terapija je vrsta fizikalne terapije osmišljena da pomogne djeci s disfunkcijom senzorne integracije da nauče obraditi senzorne unose. Većina djece s disfunkcijom senzorne integracije ima problema s obradom specifičnih tipova senzornog unosa. Terapijski program senzorne integracije obično je prilagođen individualnim potrebama djeteta. Tipični program terapije nastoji ponuditi dopunski senzorski input u onim područjima koja djetetu predstavljaju najviše poteškoća. Terapijski program može se uvelike razlikovati, ovisno o jedinstvenim ograničenjima mozga pojedinog djeteta.
Radna terapija općenito čini važan dio terapije senzorne integracije. Djeca sa SID-om mogu imati koristi od specijaliziranih fizičkih vježbi za poboljšanje motoričkih vještina ili od glazbene terapije koja pomaže poboljšati vještine slušanja. Mogu se provoditi razne vrste terapije dodirom. Dijete koje je preosjetljivo na osjete dodira možda će trebati biti stimulirano blagim češljanjem kože, na primjer. Čvrsti zavoji i masaža dubokim pritiskom mogu pomoći djeci koja su neosjetljiva na dodir.
Ova vrsta terapije može postupno pomoći djeci sa SID-om da nauče integrirati senzorne unose i normalnije komunicirati sa svijetom. Iako se potpuni oporavak ne smatra vjerojatnim, većina djece koja su podvrgnuta terapiji senzorne integracije pokazuje značajno poboljšanje simptoma SID-a.