Terapija smijehom je praksa namjernog otpuštanja smijeha kako bi se poboljšalo nečije fizičko i emocionalno blagostanje. Vjeruje se da smijeh može donijeti brojne fizičke i psihičke dobrobiti, a zagovornici terapije smijehom smatraju da je koristan i za one koji su usred ozbiljne krize i za one koji su suočeni s svakodnevnim stresom. Ova vrsta terapije može uključivati i pravi i umjetni smijeh, a može se prakticirati u grupama ili samostalno. Oni koji provode seanse terapije smijehom mogu se suočiti s izazovima pronalaženja vježbi koje svi sudionici smatraju duhovitim i privlačenja stidljivih pojedinaca da sudjeluju.
Istraživanja sugeriraju da smijeh može donijeti brojne dobrobiti i za um i za tijelo. Na primjer, može ublažiti stres, tugu i strah te može poboljšati nečiji stav prema pitanjima poput nezaposlenosti ili bolesti. Smijeh također može pružiti niz fizičkih prednosti kod nekih osoba, kao što su poboljšanje krvnog tlaka i probave te smanjenje boli. Uzimajući u obzir takve potencijalne zdravstvene dobrobiti, određeni liječnici i istraživači počeli su razvijati koncept terapije smijehom u kasnom 20. stoljeću. Ova vrsta terapije može se koristiti za one koji se suočavaju sa značajnim izazovima, poput terminalnih bolesti, kao i za one koji jednostavno žele poboljšati svoj odgovor na stresove svakodnevnog života.
Točan format sesija terapije smijehom može se uvelike razlikovati. Mogu se sastojati od neformalnih aktivnosti, poput gledanja humorističnog filma ili čitanja glupe knjige, ili mogu imati oblik strukturiranih sesija u kojima sudionici izvode niz vježbi smijeha. Terapijska sesija može uključivati samo jednog sudionika ili više njih.
Mnogi istraživači vjeruju da umjetni smijeh može “prevariti” mozak da proizvede iste zdravstvene prednosti kao i pravi smijeh. Slijedom toga, tijekom strukturiranih sesija terapije smijehom, voditelji terapije često traže od sudionika da proizvedu pretjerane zvukove smijeha. Iako ovaj umjetni smijeh može biti koristan sam po sebi, mnogi voditelji terapije tvrde da glupost vježbi lažnog smijeha često dovodi do iskrenog smijeha među sudionicima.
Voditelji sesija terapije smijehom mogu se suočiti s nekoliko prepreka dok pokušavaju angažirati sudionike terapije. Prije svega, s vremena na vrijeme će vjerojatno otkriti da vježba koja se jednom sudioniku čini duhovitom drugome nije smiješna. Nadalje, može im biti teško potaknuti plašljive sudionike terapije da oslobode svoje inhibicije i pridruže se vježbama zbog kojih bi mogli izgledati glupo.