Terapija snova je metoda izvlačenja značenja iz slika i elemenata iz snova kako bi se stekao uvid u psihologiju pacijenta. Najpoznatije korišteno kao alat za psihoanalizu od strane Sigmunda Freuda u kasnom 19. stoljeću i opisano u svojoj knjizi Tumačenje snova 1900. godine, terapija snovima zauzela je istaknuto mjesto u javnom razumijevanju psihijatrije i terapijskog procesa tijekom 20. stoljeća. No, do kraja stoljeća, većina mainstream psihologa dovodila je u pitanje valjanost ove terapije, iako je i dalje nailazila na neku primjenu, posebno u liječenju ponavljajućih snova i noćnih mora. Pokret alternativne medicine usvojio je terapiju snovima kao metodu liječenja, što je dovelo do ponovnog porasta popularnosti tijekom 1990-ih i 2000-ih.
U svojoj srži, terapija snovima uključuje snimanje i analizu snova. Pacijentu bi u početku moglo biti teško zapamtiti snove, ali uz određeno uvjetovanje, on ili ona bi ih trebao moći zadržati dovoljno dugo da ih zapiše u dnevnik. Mogu se koristiti i glasovne snimke, a neki terapeuti preporučuju crtanje scene iz sna. Važno je snimiti san odmah nakon buđenja. Čak i kada se zabilježe unutar prvih budnih minuta, ovi će zapisi u dnevniku često biti fragmentirani dojmovi, a ne puni, točni zapisi, te se ta činjenica mora zapamtiti tijekom procesa analize.
Bezbrojne knjige navode uobičajene elemente snova zajedno sa standardnim tumačenjima, iako mnogi dovode u pitanje vrijednost tih tumačenja. Većina stručnjaka umjesto toga predlaže da najbolja tumačenja dolaze izravno od pacijenta, uz pomoć terapeuta, ako je potrebno. Informacije dobivene takvim tumačenjima imaju za cilj dati pacijentu bolje razumijevanje njegovih ili njezinih problema i predložiti metodu rješavanja problema.
Tumačenje snova je praksa koja datira barem od starih Grka i Egipćana te od drevnih šamanističkih praksi koje su se koristile za liječenje i proročanstvo. U 19. i 20. stoljeću psihoanaliza je svijetu dala bolje razumijevanje rada uma, predvođena djelima Freuda i Carla Junga, terapija snovima je postala instrument znanosti. Istraživanja iz kasnijeg 20. stoljeća dala su znanstvenicima bolje razumijevanje ljudskog uma, ali su navela mnoge da preispitaju vrijednost terapije snovima. Međutim, 2009. godine istraživači sa Sveučilišta u Frankfurtu pronašli su vezu između lucidnog sanjanja – stanja u kojem sanjar zna da sanja – i psihoze, što ih je navelo da preispitaju terapiju snovima kao koristan tretman za psihološka stanja kao što su psihoze, depersonalizacija i pseudonapadi.