Bronhijalni izazovni test je dijagnostička metoda koja se koristi za testiranje astme u pacijenata koji imaju povremene poteškoće s disanjem. U testu bronhijalnog izazova, pacijent udahne određenu količinu lijeka, kao što je metakolin ili histamin, koji uzrokuje sužavanje dišnih putova. Astmu obično karakterizira preosjetljivost dišnih putova, pa osoba s astmom općenito reagira na nižu dozu lijeka koji se koristi za test. Spirometrija, klinički test kojim se može mjeriti brzina i volumen disanja, koristi se za procjenu stupnja suženja dišnih putova. Za neke pacijente pretraga može biti prilično zahtjevna, pa čak i bolna, pa se često koriste i druge dijagnostičke metode.
Lijekovi koji se koriste u testu bronhijalnog izazova namijenjeni su za ciljanje različitih receptora koji uzrokuju suženje dišnih putova. Histamin, na primjer, cilja na H1 histaminski receptor. Kada je ovaj receptor izložen histaminu, on pokreće niz signala koji dovode do suženja dišnih putova. Slično, metakolin pokreće signalni put koji počinje s M3 receptorom, što također dovodi do suženja dišnih putova. Niska doza histamina ili metaholina često može izazvati suženje dišnih putova u pacijenata kroz ove puteve, što ove testove čini korisnim dijagnostičkim alatima.
U nekim je slučajevima moguće dijagnosticirati astmu ispitivanjem simptoma ili pokušajem liječenja bez pribjegavanja testu bronhijalnog izazova. Ovo je često poželjnije, budući da bronhijalni test ponekad može dati lažne pozitivne rezultate i može biti fizički naporan. Inducirana konstrikcija dišnih putova može dovesti do snažnog i bolnog kašlja koji, osim što je neugodan za pacijenta, otežava spirometriju. Test može biti čak donekle opasan u najgorem slučaju, au najboljem slučaju vrlo neugodan za pacijente koji već imaju problema sa sužavanjem ili opstrukcijom dišnih putova. Lažna dijagnoza astme je moguća kada su simptomi astme uzrokovani izlaganjem štetnim čimbenicima okoliša ili posebno napornom tjelovježbom.
Kako bi se testirala i bolje razjasnila dijagnoza postavljena testom bronhijalnog izazova, mogu se primijeniti lijekovi poznati kao bronhodilatatori. Takve se tvari koriste za poništavanje učinaka tvari koje dovode do suženja dišnih putova. Njihova se učinkovitost može koristiti za potvrdu da je suženje uzrokovano sumnjivim signalnim putovima. Nadalje, primjena tvari koje se koriste za poništavanje stezanja može se koristiti za ispitivanje sposobnosti takvih tvari za liječenje pacijenta u budućnosti. Inhalatori, na primjer, sadrže bronhodilatatore koje bolesnici s astmom koriste tijekom napadaja astme.