Test dispraksije je procjena za razlikovanje socijalnih, motoričkih i nedostataka učenja karakterističnih za dispraksiju od drugih bolesti kao što su poremećaj pažnje, disleksija i autizam. Dispraksija, ranije poznata kao “sindrom nespretnog djeteta”, utječe na sposobnost interakcije sa svijetom. Iako postoje neke kontrolne liste za roditelje, test na dispraksiju trebao bi provesti educirani pedijatar ili dječji psiholog. Temeljiti dijagnostički test za ovaj poremećaj uključuje procjene senzornog procesa, percepcije, neovisnosti i organizacije.
Djeca s ovim poremećajem imaju poteškoća s motoričkim procesima, kao što je pravilno držanje olovke, i može im biti teško ostati na zadatku. Mogu se smatrati “sporim” prema svojim vršnjacima i učiteljima, iako su često prilično bistri. Odgajatelji takve nedostatke mogu pripisati nepoznavanju lijevo-desno nesposobnosti, a ne poremećaju učenja. Roditelji bi trebali zagovarati da se njihovoj djeci dijagnosticira odgovarajući test dispraksije ako pokažu simptome ovog poremećaja.
Praxis je glavni fokus testa na dispraksiju. Ovo mjeri koliko dobro dijete komunicira s fizičkim objektima u svijetu. Tijekom cjelokupne faze motoričke kontrole u ocjenjivanju, ispitivač bi zamolio dijete da izvrši zadatke poput držanja vilice, guranja autića niz ulicu ili stvaranja zgrade pomoću kockica. Djeca s dispraksijom mogu pokazati poteškoće u preskakanju bez spoticanja ili hvatanja lopte. Ocjenjivač će odrediti razinu vještine i truda koje dijete ulaže u zadatak.
Kliničar koji provodi test dispraksije promatrao bi djetetovu finu mišićnu koordinaciju za znakove ovog poremećaja. Mnoga djeca s dispraksijom imaju neuredan pisanje, unatoč svjesnom nastojanju da svoj rukopis učine čitljivim. Dio testa može pitati roditelje je li dijete imalo kašnjenja u samostalnom hranjenju ili oblačenju.
Test također mjeri prostornu i bočnu orijentaciju. Test uključuje procjenu djetetovog osjećaja smjera. Mnoga djeca s ovim poremećajem teško određuju lijevo-desno i često koriste obje strane tijela za izvršavanje zadataka. Ispitivač će tražiti znakove zbunjenosti, uznemirenosti i frustracije s ovim zadacima koji se drugima čine jednostavnima.
Dispraksija često dovodi do izazova u socijalnom i emocionalnom razvoju. Kliničar koji provodi test na dispraksiju mjeri u kojoj mjeri poremećaj utječe na djetetov život. Možda je manje samouvjeren od svojih vršnjaka i možda je trpio ismijavanje odgajatelja. Test bi također uključivao pokazatelje kratkoročnog pamćenja i komunikacijskih vještina.
Test za dispraksiju je prilično složen i ne mogu ga napraviti roditelji ili obični učitelji jer nisu temeljito obučeni za poremećaj. Ako roditelji sumnjaju da njihovo dijete ima ovaj poremećaj, trebali bi razgovarati sa svojim pedijatrom kako bi zakazali procjenu. Ovo je važan korak u stvaranju personaliziranog plana liječenja i pomoći djetetu da spriječi razvojne i obrazovne zastoje.