Biljka thapsia jedini je poznati prirodni izvor thapsigargina, kemikalije za koju neki vjeruju da baca svjetlo na mehanizam djelovanja jednog od najmoćnijih otkrivenih lijekova protiv malarije. Iako je poznato da potiče razvoj tumora u sisavaca, mogao bi se pokazati korisnim za liječenje zamućenja stražnje kapsule ili ponavljajuće katarakte. Najčešća upotreba kemikalije je kao eksperimentalno sredstvo za istraživanje učinaka povećanja koncentracije iona kalcija u staničnoj tekućini sisavaca.
Thapsigargin djeluje na te stanice ometajući rad njihovih kalcijevih ionskih pumpi, smanjujući količinu iona u endoplazmatskom i sarkoplazmatskom retikulu. To pokreće stanice da aktiviraju ionske kanale plazma membrane, povećavajući koncentraciju iona kalcija u staničnoj tekućini. Ovo djelovanje potiče razvoj tumora u zahvaćenim stanicama, što bi moglo objasniti toksičnost srodnih kemikalija.
Lijek protiv malarije artemisinin, također poznat kao qinghaosu, član je iste kemijske klase kao i thapsigargin. Ove kemikalije su seskviterpenski laktoni, nevjerojatno gorak skup farmakološki aktivnih spojeva koji se pretežno nalaze u biljkama iz roda Artemisia. Strukturna sličnost thapsigargina s artemisininom navela je neke istraživače da predlože kako bi učinkovitost lijeka protiv malarije mogla biti posljedica njegovog promicanja tumora u malarijskom parazitu Plasmodium falciparum.
Ako artemisinin ima isti mehanizam, tada ispoljava svoje toksične učinke na parazita svojom inhibicijom enzima zvanog sarko/endoplazmatski retikulum Ca2+ ATP-aza (SERCA). Povećanjem razine citosolnog kalcija u parazitu malarije koji se brzo dijeli, artemisinin bi mogao potaknuti razvoj smrtonosnih malignih bolesti unutar organizma. Međutim, početkom 2011. nije bilo istraživanja koje bi potvrdilo da artemisinin dijeli nešto više od površne strukturne sličnosti s tapsigarginom.
Unatoč poznatoj aktivnosti kao agensa za poticanje tumora, jedna studija sugerira da bi uporaba kontaktnih leća tretiranih oblikom thapsigargina s produljenim otpuštanjem mogla učinkovito inhibirati razvoj stanica odgovornih za postoperativno ponavljanje katarakte. Čak 50 posto pacijenata kojima je katarakta kirurški uklonjena razvije stražnju kapsularnu osifikaciju unutar mjeseci nakon liječenja, zbog čega je potrebna daljnja operacija za vraćanje vida. Iako opsežni laserski tretmani koji se naširoko koriste za liječenje ovog stanja možda nisu praktični u zemljama u razvoju, leće ugrađene s thapsigarginom mogle bi pomoći u sprječavanju recidiva katarakte kod pacijenata koji si inače ne bi mogli priuštiti naknadne operacije.