Tihizam je koncept koji je izvorno razvio i izložio Charles Sanders Peirce, američki filozof s kraja 19. stoljeća. U suštini, tihizam se bavi idejom da postoji element slučajnosti na djelu u načinu na koji prirodni svijet funkcionira. Premda priznaje prirodne zakone kao sredstvo kojim svemir izbjegava stanje kaosa, Peirce ostavlja otvorena vrata elementu slučajnosti da ima neki utjecaj na način na koji ti prirodni zakoni funkcioniraju.
Teorija tihizma ne uključuje koncept onoga što je poznato kao apsolutna slučajnost. Svijet koji je funkcionirao s apsolutnom šansom kao temelj bio bi u stalnom stanju fluktuacije, bez stvarne osnove koja bi omogućila bilo kakvu vrstu kontinuiteta. Umjesto toga, šansa koju Peirce ocrtava u tihizmu je komponenta koja radi u sprezi s uređenim svemirom koji funkcionira prema temeljnim zakonima rada koji se ne mijenjaju tijekom vremena. Ono što tihizam dopušta je raznolikost i raznolikost u načinu na koji ljudi komuniciraju s tim zakonima.
U tihizmu promjena nije samo moguća, nego i neophodna. Kako svemir postaje sve složeniji, moraju se razvijati nove primjene osnovnih zakona. Upravo kroz taj rast uzrokovan promjenom ove primjene izlaze na vidjelo i na kraju ih čovječanstvo razumije. Kombinacija rasta i složenosti zauzvrat dovodi do veće raznolikosti i raznolikosti u stvaranju. S vremenom, ono što se novo percipira postaje prihvaćeni dio prirodnog poretka i tako postaje dio osnovnih zakona koji definiraju parametre za emocije i mentalne sklopove ljudskih bića.
Tihizam predstavlja filozofiju koja je u suprotnosti s idejom nužnosti, koja u biti kaže da su svi zakoni nepromjenjivi i da u potpunosti određuju ishod svih stvari u svakom trenutku. Tihizam, nasuprot tome, dodaje element potencijalne promjene koja ne pokušava nužno promijeniti osnovne zakone, ali ih prilagođava sve složenijoj stvarnosti koja dopušta raznolikost rezultata u različitim vremenima i mjestima.