Tjelesno pamćenje je pojam koji se koristi u alternativnoj medicini gdje se vjeruje da tijelo pohranjuje sjećanja vezana za prošlu traumu ili stres. Također se naziva i stanično pamćenje, oni koji vjeruju u ovaj fenomen često vjeruju da su takva sjećanja potisnuta i probuđena tek kada se tijelo stavi u okolnosti slične izvornom traumatskom događaju. Neki vjeruju da će žrtve seksualnog zlostavljanja i osobe pogođene sindromom posttraumatskog stresa najvjerojatnije iskusiti tjelesno pamćenje.
Istraživači nastavljaju proučavati ljudsko pamćenje i različite načine na koje se ono obrađuje. Kao što je utvrđeno da je slučaj sa sindromom lažnog pamćenja, gdje se događaji koji se zapravo nikada nisu dogodili usađuju u čovjekov um putem hipnotičke sugestije, mnogi ne smatraju tjelesno pamćenje valjanom vrstom sjećanja. Konkretno, stručnjaci iz područja psihologije daju malo vjere ideji da su sjećanja pohranjena u tijelu.
Neki praktičari alternativne medicine vjeruju da tjelesna memorija utječe na tijelo na različite načine. Neki od simptoma koji se obično povezuju s ovom vrstom pamćenja uključuju napetost mišića, grčeve mišića, bolna stanja u zglobovima, umor i glavobolju. Vjeruje se da se loša cirkulacija i problemi s vidom također mogu pripisati potisnutim sjećanjima pohranjenim u tijelu.
Drugi način objašnjenja tjelesnog pamćenja je kao događaji koji su izazvali ogromnu emocionalnu ili fizičku bol, koji su pohranjeni u podsvijesti i manifestirani u tijelu. Neki praktičari alternativne medicine čak teoretiziraju da je tijelo zapravo podsvjesni um. Pretpostavlja se da je trauma prisjećanja na takve događaje toliko duboko zakopana u nečijem podsvjesnom umu da se pojedinac ne može svjesno prisjetiti sjećanja.
Smatra se da na vitalne organe najviše utječe precizna vrsta tjelesnog pamćenja poznata kao stanična memorija. Vjeruje se da je psihička energija koja prati potisnuta sjećanja duboko usađena u stanice organa i proizvodi razne bolne, iritantne i bolesne simptome. U psihologiji, kao i tradicionalnoj medicini, slični događaji kao što su glavobolje zbog pretjerane brige ili želučane bolesti zbog anksioznosti ponekad imaju povezanost uma i tijela, ali to od strane mainstream praktičara ne smatraju dokazom tjelesnog pamćenja.
Neki praktičari alternativne medicine vjeruju da je tjelesna memorija očita u transplantacijskoj medicini. Priče o pacijentima koji su dobili transplantaciju organa i kasnije prisjećanje događaja koje je doživio izvorni darivatelj organa ponekad se smatraju dokazom da ova vrsta sjećanja postoji. Te priče, međutim, nisu potkrijepljene znanstvenim dokazima.