Toksin difterije je kemikalija koju luči zarazna bakterija Corynebacterium diphtheriae, ili C. diphtheriae. Kada osoba udahne spore C. diphtheriae, one se uvlače u grlo i dišne puteve i počinju oslobađati toksine. Ako imunološki sustav nije dovoljno jak da potisne toksine, dolazi do infekcije koja je potencijalno opasna po život. Difterija je u razvijenim zemljama uglavnom iskorijenjena zahvaljujući naporima na cijepljenju, ali bolest još uvijek pogađa tisuće ljudi godišnje u siromašnijim regijama bez pristupa kvalitetnoj zdravstvenoj skrbi.
Provedena su opsežna medicinska istraživanja C. diphtheriae i toksina difterije. Bakterije se nalaze diljem svijeta, a najzastupljenije je u umjerenim klimatskim uvjetima. Većina infekcija nastaje kada se patogeni prenose zrakom i udahnu ih domaćin. Jednom u tijelu, spore C. diphtheriae pričvršćuju se na sluznicu koja oblaže pluća, dišne putove i grlo. Bakterija je vrlo zarazna, a pojedinac se može zaraziti njome nakon što je bio u bliskom kontaktu sa zaraženom osobom.
C. diphtheriae ne oslobađa uvijek toksin difterije, a neaktivne infekcije općenito ne uzrokuju zdravstvene probleme. Određeni sojevi bakterija mogu se aktivirati željezom iz krvotoka, međutim, uzrokujući izlučivanje toksina. Toksični učinci su u početku izolirani na izvornom mjestu infekcije, a mogu rezultirati upalom grla, kašlja, promuklosti i poteškoćama s disanjem.
Tijekom nekoliko sati ili dana, toksin difterije počinje se širiti kroz krvotok u druge dijelove tijela. Osoba može razviti lezije na koži, začepljenost sinusa i česte krvave nosove. Ako toksin difterije dospije u srce, može uzrokovati ozbiljnu upalu i oticanje koje povisuje krvni tlak i predstavlja rizik od srčanog udara. Rijetko, toksini u živčanom sustavu mogu dovesti do djelomične ili potpune paralize mišića.
Osobu koja pokazuje moguće simptome difterije treba pregledati liječnik što je prije moguće. Testovi krvi i sputuma mogu potvrditi prisutnost C. diphtheriae i pokazati jesu li otpušteni toksini ili ne. Sintetski antitoksin može se ubrizgati izravno u krvotok koji poništava učinke toksina. Osim toga, daju se penicilin i drugi antibiotici kako bi se spriječile sekundarne infekcije. Pacijenti u kritičnom stanju mogu trebati terapiju kisikom i pažljivo praćenje srca kako bi se spriječile ozbiljne komplikacije.
Kada su otopine antitoksina lako dostupne, većina slučajeva difterije se može izliječiti. Najbolji tretman, međutim, je prevencija infekcije na prvom mjestu i minimiziranje rizika od epidemije. Razrijeđeni oblik toksina difterije koristi se kao dio rutinskog rasporeda cijepljenja djece u većini zemalja. Cijepiti se mogu i odrasli koji nikada nisu imali difteriju.