Tragični protagonist lik je osuđen na nesretan kraj. Oni su glavni likovi drame, romana, filma ili glazbe i ponekad su poznati kao tragični heroj. Priče u kojima se pojavljuju nazivaju se tragedijama i, u klasičnom grčkom smislu drame, suprotne su komedijama jer tragični protagonist nema dobar završetak. Primjeri uključuju Hamleta, Oresta i Romea i Juliju.
Protagonist je lik koji čini glavni dio priče. Glavna radnja priče vrti se oko ovog lika i on ili ona imaju najveći utjecaj na ishod priče. Protagonisti su ili poneseni u događaje koje ne mogu kontrolirati ili izravno pridonose njihovoj sudbini. Protagonisti su glavni likovi u svakoj priči, od romana do stripa ili od Shakespeareove drame do opere. Glavni protivnik protagonista je antagonist; uloga potonjeg je stvoriti prepreke protagonistu.
Grčki mislioci poput Aristotela vjerovali su da postoje samo dvije vrste priča: komedija i tragedija. Komedija je imala sretan kraj, a tragedija tužan. Odluka je li priča jedna ili druga ovisi o ishodu protagonista, a ne svih ostalih zajedno. To vjerojatno objašnjava zašto je korišten izraz tragedija, jer na starogrčkom znači “kozja pjesma”, a ishod za kozu rijetko je bio dobar.
Konačni ishod za tragičnog protagonista ne mora biti tako uznemirujući kao onaj kod koze. Međutim, često je tako. Smrt je konačna tragedija uz gubitak statusa, bogatstva, slobode i dostojanstva. Tragični protagonist također može biti tragičan zbog trošenja svojih talenata i resursa ili zbog ostavljanja osjećaja onoga što bi moglo biti da je dosegao svoj potencijal. Za Aristotela, tragični protagonist i njegova ili njezina tragedija moraju biti predstavljeni kao drama ili drama, a ne kao narativ kakav se nalazi u romanu.
Aristotel je naveo četiri grčke karakteristike tragičnog protagonista: plemstvo, hamartiju, peripetiju i anagnorizu. Prvo, lik mora imati određenu količinu plemenitosti i mudrosti, iako ga to ne spašava. Druga je hamartia, tragična mana ili pogreška u karakteru koja dovodi do njegove ili njezine propasti. Treća je peripetia, preokret sreće koji je donijela hamartia. Četvrta je anagnoriza, otkriće ili prosvjetljenje u vezi s sudbinom osobe i ulogom vlastitih mana glavnog junaka.
Ključni primjeri tragičnog protagonista nalaze se u klasičnim i srednjovjekovnim dramskim djelima. To uključuje djela Williama Shakespearea, poput “Hamleta” i “Otela”. Primjeri se također nalaze u Eshilovoj “Oresteji” i Sofoklovoj “Antigoni”.