Transaktivno pamćenje je međuovisni oblik sjećanja koji kombinira individualno prisjećanje sa sustavnim grupnim prisjećanjem. Često uključuje nekoliko ljudi u skupini koji pamte različite aspekte informacija koje zajedno sažimaju cjelovito sjećanje. Transaktivno pamćenje je antiteza neovisnog pamćenja, koje se oslanja na jednu osobu koja osigurava potpuno prisjećanje.
Korijen riječi “transaktivno” uključuje latinski prefiks “trans” što znači “preko” ili “kroz”, čime se ističe da je transaktivno pamćenje ekspanzivna aktivnost koja se provodi kroz nekoliko umova za razliku od jednog uma. Na primjer, obitelj koja se prisjeća deset godina starog ljetnog piknika ili obiteljskog okupljanja može se osloniti na braću i sestre, rođake, bake, djedove i tete da objedine sve priče i situacije tog dana. Zbroj tih raznolikih sjećanja prikupljenih iz raširenih izvora bio bi izraz transaktivnog pamćenja.
Grupa koja sudjeluje u transaktivnom pamćenju može biti mala kao dvoje ljudi, poznata u sociološkim krugovima kao “dijada”, ili velika kao društvo sa stotinama ili tisućama ljudi. Ova vrsta memorije može se iskoristiti u poslovanju ili vladi kako bi se poboljšala učinkovitost. Unutar osobnih odnosa i društvenih grupa, transaktivno prisjećanje može se pokazati vrijednim alatom za povezivanje, bilo da se koristi spontano i neformalno ili kao izmišljeno skladište povijesti, folklora i priča o naslijeđu.
Istražujući transaktivno pamćenje, psiholozi su u mogućnosti proučavati intimnost u odnosima i kako se misli jedne osobe odnose ili dovršavaju misli druge osobe. Proučavanje transaktivnog prisjećanja uključuje analizu načina na koji se dijelovi informacija obrađuju i pohranjuju u ljudskom mozgu i kako mozak povezuje različite dijelove podataka kako bi stvorio shemu. Psiholozi i sociolozi koji ispituju transaktivno pamćenje također nastoje razumjeti kako se tim pohranjenim sjećanjima može učinkovito pristupiti za korištenje u budućnosti.
Istraživači općenito prepoznaju da se učinkovita transaktivna memorija oslanja na sva tri dijela memorijskog sustava, a ne samo na grupno prisjećanje. Kompletan memorijski sustav sastoji se od individualne memorije, vanjske memorije i transaktivne memorije. Individualna memorija podijeljena je u tri faze: kodiranje, pohranjivanje informacija i pronalaženje informacija. Na njega uvelike utječu vještine pamćenja osobe, spontane ili namjerne asocijacije koje se stvaraju između dijelova informacija dok se sjećanje pohranjuje i prisutnost nepovezanih detalja koji su pohranjeni s nepovezanim informacijama. Sve to pridonosi uspjehu ili neuspjehu individualnog pamćenja – i na kraju svakog transaktivnog prisjećanja koje se oslanja na zbirku pojedinaca.
Vanjska memorija se odnosi na pohranu podataka i događaja izvan ljudskog mozga. Ljudi koji bilježe detalje o događajima u časopisima, u bilježnicama ili na računalu stvaraju vanjsku memoriju. Fotografije, videozapisi, glazba i drugi oblici umjetnosti, poput slika, također se mogu koristiti za kapsuliranje uspomena. Čak i popisi namirnica, telefonski popisi i rasporedi pohranjuju pojedinosti kao dio vanjske memorije. Vanjske memorije su poput sigurnosnih kopija računala; oni pružaju poticaje ljudskom mozgu da se prisjeti događaja koje nije moguće u potpunosti pronaći samo umom.
Kako bi transaktivno sjećanje funkcioniralo, ono se oslanja na uspjeh individualnih i vanjskih sjećanja. Kodiranje, pohrana i pristup transaktivnoj memoriji su promišljeniji i planiraniji. Za kodiranje, grupa može službeno raspravljati o tome koje informacije se cijela grupa treba prisjetiti i tko će biti odgovoran za pamćenje različitih aspekata informacija. U tvrtki šef može dodijeliti određene ljude da pamte datume, adrese e-pošte i zadatke koji moraju biti dovršeni. Način pohrane također se može isplanirati, koristeći kombinaciju vanjske memorije i ljudi s izvrsnim metamemorijskim vještinama.
Duhovnici novog doba dalje podupiru koncept transaktivnog prisjećanja, vjerujući da se ono sastoji od vanjske memorije pohranjene u kozmosu i dostupnog svakom ljudskom biću koje može pristupiti grupnom ili univerzalnom umu. Vjeruju da ovaj univerzalni um djeluje kao neka vrsta sveznajućeg podatkovnog centra, u kojem ljudi mogu dobiti detalje prošlih života, božanskog znanja, a možda čak i budućnosti. Transaktivno prisjećanje kao duhovno oruđe je kontroverzan prijedlog koji sugerira da se ljudi mogu oslanjati na informacije ili ideje koje potječu izvan njihovih vlastitih iskustava.