Transhumanizam nastoji ojačati karakteristike, kao što su mladost, kreativnost i inteligencija, korištenjem medicinske tehnologije za razvoj ili eliminaciju određenih gena i drugih znanstvenih inovacija, poput robotike, kako bi se omogućila poboljšana ljudska rasa. Transhumanisti vjeruju u promjenu ljudskog genoma kako bi se eliminirale bolesti, slabost i starenje, te tako oblikovale kasnije generacije. Ovi napredni ljudi, ili postljudi, bit će sposobni za postignuća o kojima možemo samo sanjati.
Filozofija transhumanizma koristi tehnologiju koju smo razvili za druga sredstva za poboljšanje zdravlja, sposobnosti, životnog vijeka, pamćenja, sreće i inteligencije ljudi, koristeći umjetne tehnike. Oni zamišljaju kategoriju transljudi na putu da postanu posthumani. Postčovjek mirno koegzistira s drugim ljudima, ali ubire dobrobiti u rasponu od promijenjene DNK, selektivne reprodukcije, protetskih udova, nanorobotike, sintetskih organa, senzornog povećanja, režima protiv starenja, prijenosnih telekomunikacijskih uređaja i terapije lijekovima. U svojoj najekstremnijoj koncepciji, postčovjek postoji kao niz informacija u memorijskoj banci.
Jedan model postljudi mogao bi uzimati tjedne injekcije seruma protiv starenja koji obnavlja stanice. Postčovjek bi također mogao imati sofisticirani telekomunikacijski sustav koji mu omogućuje brzo slanje teksta, glasa, videa i velikih datoteka na bilo koje mjesto. Njegovo oko može biti opremljeno umjetnim okulusom koji mjeri ne samo boju i dubinu, već toplinu i udaljenost, te identificira predmete i ljude. Njegov DNK je promijenjen genskom terapijom tako da je zaštićen od razvoja srčanih bolesti. Njegove emocije reguliraju receptori ugrađeni u njegov mozak da ga oslobode stresa, paranoje ili depresije.
Godine 1998. različite grane transhumanizma ujedinile su se u Svjetsku transhumanističku udrugu kako bi raspravljale o svojim ciljevima i raspravljale o sredstvima. Pozdravljaju pitanja o etici, eugenici, osobnom riziku, prijetnjama širem ekosustavu, distopijskim scenarijima i naprezanju resursa. Žele osnažiti pojedince da ostvare svoj najveći potencijal pristupom svemu što znanost može ponuditi. Tehnologija može poboljšati njihovu produktivnost, kvalitetu života i možda ih potaknuti na daljnje razine svijesti.
Kritičari transhumanizma dovode u pitanje i potencijalno opasnu tehnologiju i povezane vrijednosne prosudbe. Nanoroboti i genska terapija mogu predstavljati opasnost za ljude, biljke i životinje. Neke će osobine biti označene kao poželjne, a druge kao nepoželjne na način koji može privilegirati etničku pripadnost i bogatstvo. Većina ljudi se slaže da su određena stanja, poput dijabetesa, nepoželjna. No, trebaju li se sve invalidnosti idealno eliminirati? Ostale kritike uključuju potencijal za stvaranje moćne, biološki superiorne vrste koja kontrolira nepoboljšane ljude.