Tkivo osjetljivo na svjetlost smješteno na unutarnjoj površini oka, mrežnica je ključna za oštar središnji vid. Brojni poremećaji – neki degenerativni – mogu utjecati na mrežnicu. U slučajevima kada je vidna oštrina ozbiljno oštećena, a druge terapijske intervencije nisu dostupne, može se pokušati transplantacija retine kako bi se poboljšao vid.
Kako bi se postigla vizualna percepcija, slike koje vide očne leće fokusiraju se na mrežnice, koje zatim pretvaraju slike u električne impulse i prenose ih u mozak putem optičkog živca. Zdravo tkivo retine je obično crveno zbog obilja krvnih žila koje ga opskrbljuju hranjivim tvarima. Oftalmolog može lako pregledati mrežnicu tijekom rutinskog očnog testa. Promjene u boji tkiva retine mogu ukazivati na bolest. Brojne bolesti mogu oštetiti mrežnicu, uključujući retinitis pigmentosa i makularnu degeneraciju.
Transplantacija tkiva retine je eksperimentalni postupak, koji se koristi samo kada su iscrpljene sve druge mogućnosti liječenja, te u slučajevima kada je došlo do opsežnog oštećenja tkiva i potpunog gubitka vida. Postoje dvije vrste mogućnosti transplantacije, transplantacija cijele mrežnice i transplantacija matičnih stanica. Transplantacije matičnih stanica pokazale su se neuspješnim, jer se čini da se stanice ne uspijevaju diferencirati u stanice retine, što je proces potreban za poboljšanje vida. Klinička ispitivanja koja su uključivala transplantaciju malog dijela cijelog tkiva mrežnice pokazala su se umjereno uspješna, s velikim postotkom pacijenata koji su doživjeli određeni stupanj poboljšanja vidne oštrine. Smatra se da presađene stanice mogu s vremenom zamijeniti pacijentove oštećene stanice.
Postoji niz zabrinutosti u vezi s transplantacijom retine, budući da tkivo korišteno u kliničkim ispitivanjima obično dolazi od pobačenih fetusa. Odobrenje za repliciranje tehnike u većoj skali, korištenjem fetalnog tkiva može predstavljati etički problem. Medicinske studije pokazuju da transplantirane mrežnice mogu otpustiti čimbenike rasta u oči primatelja i to može pomoći njihovim vlastitim stanicama retine da se oporave od oštećenja. Stoga je nejasno jesu li transplantacija cijelog retinalnog tkiva neophodna za poboljšanje vida. Poboljšanja vidne oštrine obično se poništavaju jednu do dvije godine nakon transplantacije retine, iako su u izoliranim slučajevima trajala i do šest godina nakon liječenja.
Čini se da nakon transplantacije retine nisu potrebni imunosupresivni lijekovi, a prema medicinskim studijama nije bilo slučajeva odbacivanja presađenog tkiva. Postupak je eksperimentalni. Potrebno je više istraživanja kako bi se odredila metoda transplantacije retine koja je najsigurnija i koja nudi najbolje održivo poboljšanje vidne oštrine.