Trening hoda je proces u kojem se netko osposobljava za hodanje. Može se koristiti za pomoć nekome da ponovno nauči hodati nakon ozljede ili za pomoć osobi s invaliditetom koja nije naučila hodati sigurno i udobno. Specijalisti za rehabilitaciju obično su zaduženi za obuku u hodu, često na preporuku ili uputnicu običnog liječnika ili kirurga koji bi pacijentu želio pružiti alate za oporavak.
Prvi korak u treningu hoda je sveobuhvatan pregled bolesnikove povijesti bolesti, nakon čega slijedi evaluacija s pacijentom. Ako pacijent može hodati, pacijent se potiče na to dok rehabilitacijski stručnjak bilježi kako se pacijent kreće. Pacijent i terapeut također zajedno razgovaraju o cilju terapije i drugim vrstama terapije koje pacijent može pohađati. Tijekom tog procesa, terapeut saznaje više o tome što tjera pacijenta da kuca, tako da se te informacije mogu primijeniti na nesmetan rad s pacijentom u terapijskim sesijama.
Terapeut razlaže probleme s pacijentovim hodom i razvija terapijski program za njihovo rješavanje. Ako pacijent uopće ne može hodati, rehabilitator će od samog početka krenuti s podučavanjem bolesnika hodanju. Ovaj proces uključuje ponovno mapiranje pacijentovog mozga i tijela zajedno, uz niz vježbi. Pacijenti koji već hodaju možda će morati ponovno naučiti proces kako bi to učinili sigurno, jer neki ljudi usvajaju navike suočavanja s ozljedama koje dovode do nestabilnog hoda.
Rani trening hoda obično se izvodi pomoću pomoćnih uređaja kao što su paralelne šipke. To se radi kako bi se pružila podrška pacijentu kako bi mogao sigurno hodati. Kako pacijent postaje neovisniji i samopouzdaniji, pomoćni uređaji se mogu smanjiti; pacijent bi mogao prijeći na trsku, na primjer. Cilj treninga ovisi o opsegu ozljeda pacijenta. Starijoj žrtvi moždanog udara, na primjer, može uvijek trebati hodalica za stabilnost, dok mlađa osoba s amputacijom može uspješno hodati na protezi nakon treninga hoda.
Ovaj proces može trajati tjednima ili mjesecima, ovisno o tome koliko dobro pacijent napreduje. Nije neuobičajeno da pacijenti doživljavaju povremene platoe i zastoje u seansama fizikalne terapije poput onih koje se koriste za trening hoda. Biti u stanju proći kroz njih i razviti rutinu koja dodaje varijacije kako pacijenti ne bi postali frustrirani od ključne je važnosti.