Što je trimetilaminurija?

Trimetilaminurija je rijetko recesivno genetsko stanje koje uzrokuje da ljudi imaju riblji miris tijela. Ovo stanje nije štetno za tjelesno zdravlje, iako neki ljudi s trimetilaminurijom doživljavaju emocionalni stres i društvene poteškoće kao posljedicu mirisa, koji ponekad može biti prilično jak. Ovo stanje nije moguće izliječiti, ali se njime može upravljati, a postoji niz načina na koje ljudi mogu smanjiti miris ribe ako postane problem.

Da bi imao trimetilaminuriju, netko mora naslijediti obje kopije defektnog gena. Stanje je zapravo metabolički poremećaj, uzrokovan nedostatkom enzima koji razgrađuje trimetilamin. Budući da ga tijelo ne može razgraditi, trimetilamin se izražava u tjelesnim tekućinama poput znoja, urina i sluzi, a ovaj spoj je odgovoran za miris ribe. Neki ljudi koji nose jednu kopiju gena mogu imati problema s tjelesnim mirisom, ali obično su obje kopije potrebne za pojavu simptoma.

Čini se da je ovo stanje češće kod žena, iako nije povezano sa spolom. Istraživači su teoretizirali da bi ženski hormoni mogli pogoršati ili uočljiviju trimetilaminuriju, te da muškarci koji imaju to stanje možda nisu uvijek svjesni toga jer su simptomi niske razine. Liječnik može dijagnosticirati trimetilaminuriju testiranjem u urinu na trimetilamin, provođenjem genetskog testiranja kako bi se pronašao krivac za odgovorni gen ili podvrgavanjem pacijenta testu izazova u kojem se daje velika doza trimetilamina i prati kroz tijelo.

Kontrola prehrane je najučinkovitiji način za smanjenje mirisa ribe smanjenjem hrane koja sadrži prekursore trimetilamina. Namirnice bogate sumporom, dušikom i kolinom kao što su jaja, riba i grah treba izbjegavati ili jesti umjereno. Neki pacijenti također imaju uspjeha s tabletama s aktivnim ugljenom, za koje se čini da mnogim pacijentima smanjuju miris. Liječnik ili nutricionist može pomoći pacijentu da pronađe hranu koja je sigurna za jelo, a pritom uravnotežuje prehrambene potrebe.

Osobe s trimetilaminurijom mogu doživjeti psihičke poteškoće kao posljedicu svog tjelesnog mirisa, a neki liječnici preporučuju odlazak u savjetovalište uz poduzimanje mjera za kontrolu poremećaja. Pacijentima bi moglo biti korisno prisustvovati terapiji kako bi mogli razgovarati o svojim iskustvima i razviti tehnike suočavanja s društvenim situacijama. Od terapije posebno mogu imati koristi mala djeca, jer ih kolege iz razreda mogu zadirkivati ​​zbog njihovog tjelesnog mirisa.