Trompe L’oeil na francuskom je “trik oka”, a odnosi se na bilo koji stil medija (obično slikarstvo) koji je namijenjen stvaranju optičke iluzije kako bi zavarao gledatelja. Najraniji preostali primjer trompe l’oeil pronađen je u otkopavanju Pompeja i star je tisućama godina.
Najčešća iluzija stvorena trompe l’oeil je lažna dubina, koja se obično postiže korištenjem niza jednostavnih tehnika, uključujući:
Slikanje mrtve prirode, tako da nedostatak pokreta ne odaje iluziju.
Postavljanje slike na njeno prirodno mjesto – prozori na pravoj visini na zidovima, vrata na razumnim mjestima, puzanje biljaka s vanjske strane kamenih konstrukcija – kako bi pogled lakše prešao preko njih.
Korištenje male dubine sjene kako bi predmeti izgledali kao da su zapravo prisutni u brojnim uvjetima osvjetljenja.
Osiguravanje da glavni objekti u djelu nisu prekinuti na kraju slike, smanjujući podsvjesne znakove koji tjeraju mozak da traži sliku.
Iluzija dubine bila je uvelike korištena tijekom baroknog razdoblja za “otvaranje” zatvorenih prostora katedrala i crkava. Slikari tog vremena dizajnirali bi masivne murale s prikazom otvorenih lukova (zajedno s oslikanim stupovima) koji gledaju na suncem obasjane valovite brežuljke i livade. Stil trompe l’oeil dopuštao je arhitektima da dizajniraju zatvorene prostore koji bi se mogli razumno zagrijati i zaštititi od elemenata, dok je dopuštao osjećaj da je netko u izravnom kontaktu s prirodnim svijetom.
Priče o životinjama koje su pomiješale slike trompe l’oeil sa stvarnošću su brojne, u rasponu od rimskih pisaca koji izvještavaju o pravim konjima koji cvile pozdrave do naslikanih konja, do ptica koje pokušavaju — i ne uspijevaju — sletjeti na murale vrata ili ptičje kupke. Ove su priče nedvojbeno pretjerane, s obzirom na to da se većina životinja snažno oslanja na osjetila osim vida za prepoznavanje objekata u njihovoj neposrednoj okolini.
Ljude je, međutim, lako prevariti, a postoje mnoge vjerodostojne priče o ljudima koji su zamijenili trompe l’oeil za pravu stvar. Povjesničar Vasari prenosi priču o likovnom natjecanju u Italiji, na kojem su se dva umjetnika natjecala za titulu najvećeg slikara. Jedna je otkrila sliku voća toliko realističnu da su obližnje ptice letjele i kljucale sliku, pokušavajući pojesti hranu. Sudac se tada okrenuo prema drugom slikaru i uputio ga da otkrije svoju sliku povlačeći zavjese koje su je maskirale. Drugi se slikar trijumfalno nasmiješio, jer su zavjese bile njegova slika – toliko realistična da su zavarale sve prisutne.
Dok je dubina najpopularniji i najpoznatiji oblik trompe l’oeil-a, postoje i drugi. Da Vinci je izumio poseban oblik trompe l’oeil poznat kao anamorphosis (“promijeniti oblik” na grčkom), u kojem je slika naslikana pretjeranom perspektivom, tako da kada se gleda iz više točaka teško se može prepoznati kao subjekt. Međutim, kada se gleda iz ispravne perspektive, čini se da ima savršene proporcije. Najpoznatiji primjer ovog stila nalazi se na stropu crkve Gesu u Rimu. Veliki X označava mjesto na podu s kojeg se treba gledati na strop. Ovaj stil omogućuje slikaru da se prilagodi situacijama u kojima najčešći kut gledanja neće biti direktan, zadržavajući željene proporcije bez obzira koliko kut mogao biti ekstreman. Oznake na cesti (koje ukazuju na stvari kao što je “Stop Ahead”) mogu se smatrati prilično svakodnevnim primjerom anamorfoze.
Trompe l’oeil je doživio ponovni porast popularnosti u prošlom stoljeću, s brojnim arhitektima koji su ga koristili za pomoć otvorenim prostorima ili jednostavno za dotjerivanje dizajna. Natjecanja obiluju diljem Sjedinjenih Država i međunarodno, nagrađujući najbolju umjetničku upotrebu trompe l’oeil. Možda su najčešće korišteni pragmatičniji trompe l’oeil, poput onih koji bi trebali pružiti iluziju umjetne završne obrade, craquelure ili drvene obloge na predmetima koji inače nisu ukrašeni.