Agencijski trošak je pojam u ekonomiji koji se koristi za identificiranje troškova poslovanja ili druge vrste organizacije kao dijela procesa rješavanja problema kao što su asimetrija informacija i razlike u ciljevima i zadacima menadžmenta i dioničara. Ideja koja stoji iza procjene troškova agencije je pokušati utvrditi kakav utjecaj te razlike u ciljevima i protoku informacija između agenta ili menadžera i dioničara imaju na ukupnu profitabilnost organizacije. Ispravnim identificiranjem i rješavanjem pitanja troškova agencije moguće je minimizirati utjecaj tih čimbenika, barem toliko da omogući organizaciji da nastavi naprijed, umjesto da riskira neuspjeh.
Koncept troška agencije prepoznaje da postoje temeljne razlike u načinu na koji dioničari, menadžeri, pa čak i vlasnici obveznica tumače svoje odnose s organizacijom. Iako mogu dijeliti neke zajedničke ciljeve i ciljeve, postoji potencijal da se pojave barem neki ciljevi koji su više usmjereni na obogaćivanje pojedinca nego na dobrobit cjeline. Na primjer, menadžeri mogu biti više usredotočeni na izgradnju ugleda za sebe, moguće stvaranje vlastite baze moći unutar strukture većih organizacija. Dioničari bi mogli postati više usredotočeni na zarađivanje dividendi sada, a manje na budućnost poslovanja. Vlasnici obveznica mogu biti zabrinuti samo za projekt povezan s izdavanjem obveznica i izgubiti iz vida kako ukupna stabilnost tvrtke može imati negativan utjecaj na povrat ostvaren od te obveznice.
Određivanje troškova agencije obično počinje pomnim promatranjem potencijalnih troškova ili rizika povezanih s uključivanjem neke vrste agenta ili menadžera u organizacijsku strukturu. Na primjer, jedan potencijalni rizik bila bi mogućnost da bi pojedinac koji je imenovan za dužnosnika u poduzeću mogao nastojati koristiti imovinu tvrtke za svoju osobnu korist, na štetu tvrtke. Istodobno, trošak agencije također gleda na troškove koji su uključeni u predviđanje potencijalnih zlouporaba moći i resursa, te strukturiranje organizacije tako da je manja vjerojatnost da će se zlouporaba dogoditi. To može uključivati nuđenje poticaja ključnim zaposlenicima koji promiču lojalnost i smanjuju mogućnost zlouporabe resursa ili strukturiranje računovodstvenog procesa tako da niz provjera i ravnoteža stvara razdvajanje kontrole, učinkovito sprječavajući bilo koju osobu da ima previše moći unutar organizacija.
U najboljem slučaju, agencijskim troškovima upravlja se na način da su zaštićeni interesi svih strana, a organizacija kao rezultat toga može napredovati. Čak i ako se identificiraju različite vrste uključenih troškova ili troškova, ako radnje koje se poduzimaju za stvaranje uravnotežene divergencije kontrole nisu učinkovite, velika je vjerojatnost da će organizacija trpjeti, ponekad do točke potpunog neuspjeha. Kada se to dogodi, kolektivni i osobni ciljevi i zadaci menadžera, dioničara i vlasnika obveznica su u određenoj mjeri narušeni, što rezultira gubicima za sve dotične.