Nosivi trošak je mjera troška povezanog s držanjem zaliha u određenom vremenskom razdoblju. Trošak uzima u obzir niz čimbenika, uključujući troškove smještaja zaliha u skladištu, sve komunalne usluge zaposlene na održavanju tog skladišnog objekta, te plaće i plaće isplaćene osoblju za praćenje i održavanje tog inventara tijekom dugoročnog razdoblja. Trošak prijenosa obično se prikazuje kao postotak i može dati tvrtki dobru ideju o tome koliko dugo se zaliha može držati prije nego što to više nije isplativo činiti.
Prilikom izračunavanja troškova prijenosa, proizvođači razmatraju nekoliko dodatnih pitanja koja doprinose ukupnim troškovima održavanja zaliha. Ako roba koja se drži kao dio inventara ima ograničen rok trajanja, faktor kvarljivosti postaje vrlo važan. Za proizvode koji će vjerojatno biti zamijenjeni drugim proizvodima tijekom određenog vremenskog razdoblja, razmatranje mogućnosti zastarjelosti također postaje vrlo važno. Potencijal za krađu imovine sadržane u inventaru također se mora uzeti u obzir kao dio izračuna, kao i mogućnost slučajnog oštećenja jedne ili više komponenti inventara.
Općenito, cilj svakog poslovanja je da troškovi prijenosa budu što niži. To znači pronaći načine za premještanje postojećeg zaliha, tako da ukupna vrijednost zaliha ostane ispod određene brojke. To automatski pomaže da se smanji mogućnost kvarenja, kao i da se minimiziraju šanse da će komponente u inventaru zastarjeti i morati biti odbačene. Stalan promet na zalihama također pomaže u troškovima kao što su troškovi osiguranja i porezi, čime se smanjuju ukupni troškovi koje tvrtka ima kao dio operativnog procesa.
Jedan pristup koji pomaže u smanjenju troškova prijenosa zaliha je implementacija onoga što je poznato kao proizvodnja na vrijeme. Uz ovaj model, proizvođač proizvodi robu po stopi koja ostaje tek neznatno iznad potražnje. To znači da gotova roba ne ostaje na zalihama dulje vrijeme, jer se brzo otprema kako bi se ispunile postojeće narudžbe. To rezultira znatno manjim zalihama u bilo kojem trenutku, što zauzvrat omogućuje uživanje u manjim troškovima skladištenja, smanjenje poreznog duga na zalihe i općenito održavanje troškova nošenja na minimum.