Do trovanja klorom dolazi kada se kemijski klor proguta, udahne ili na drugi način internalizira u tijelu. Koristi se za sprječavanje rasta bakterija, a klor se koristi kao komercijalno i industrijsko dezinficijens, najčešće u bazenima i objektima za pročišćavanje vode. Nakon što uđe u tijelo, klor postaje izrazito korozivan i otrovan, što zahtijeva hitnu liječničku pomoć.
Klor se često koristi u proizvodnji pesticida, rashladnih sredstava i proizvoda za čišćenje i dezinfekciju, a klor se lako može otkriti po svom oštrom mirisu. Većina slučajeva trovanja događa se kada se klor u prahu pomiješa s bjelilom, što rezultira oslobađanjem kloriranog plina. Čak i kada se koristi u niskim koncentracijama, klor može imati razoran učinak na pojedince ako se koristi, skladišti ili se njime nepravilno rukuje.
Sposobnost klora da stvara klorovodičnu i klorovodičnu kiselinu kada reagira s vlagom je ono što ga čini tako opasnim. Izloženost kloru može se dogoditi udisanjem, gutanjem ili kontaktom s kožom ili sluznicama. Put i trajanje izloženosti igraju ključnu ulogu u dijagnozi i liječenju.
Kada se udiše, klor može potaknuti oticanje grla i potaknuti nakupljanje tekućine u plućima, također poznato kao plućni edem, što dovodi do poteškoća s disanjem. Klor koji se unese ne samo da će spaliti grlo i jednjak, već će rezultirati jakim bolovima u trbuhu i povraćanjem. Do gubitka vida može doći ako se klor, u bilo kojem čistom obliku, unese u oči. Ako klor uđe u krvotok kroz otvor na koži, može ozbiljno utjecati na razinu kiseline, poznatu kao pH, i oštetiti unutarnje organe. U drugim slučajevima izloženosti, kada se klor internalizira, krvni tlak može pasti i krvožilni sustav pojedinca će postati ugrožen i izložen riziku od kolapsa.
U kriznim situacijama vrijeme je kritično, pa je potrebno potražiti liječničku pomoć odmah nakon potvrde o trovanju klorom. Osoba koja doživi trovanje klorom postat će simptomatska unutar nekoliko minuta nakon izlaganja. Ozbiljnost simptoma ovisi o brojnim čimbenicima, uključujući način na koji je klor uveden u tijelo, količinu i koncentraciju te trajanje izloženosti. Prije traženja liječničkog liječenja potrebno je utvrditi svaki od gore navedenih čimbenika, kao i težinu pojedinca, dob i vrijeme kada je došlo do izlaganja.
Tijekom početnog liječničkog pregleda, zdravstveni djelatnik dokumentira i prati krvni tlak, disanje, temperaturu i puls pojedinca. Dijagnoza trovanja klorom temelji se prvenstveno na kliničkom pregledu, a ne laboratorijskim pretragama. U slučajevima izlaganja putem gutanja, kamera se ubacuje niz grlo u jednjak i želudac, proces poznat kao endoskopija, kako bi se utvrdila težina oštećenja. Kada dođe do izlaganja inhalacijom, koristi se bronhoskopija, mala kamera umetnuta niz dušnik, kako bi se utvrdio opseg opeklina zadobivenih u dišnim putovima i plućima pojedinca.
Liječenje se određuje putem, težine i trajanja izloženosti kloru. Mogućnosti liječenja trovanja klorom u početku uključuju uvođenje tekućine za ispiranje sustava, u slučajevima gutanja; navodnjavanje, pranje izložene kože; i davanje kisika za pomoć pri disanju. Kritični slučajevi trovanja klorom mogu zahtijevati bolnički prijem radi dodatne medicinske skrbi.