Što je Trumanov sindrom?

Trumanov sindrom je oblik psihološke zablude u kojoj pacijent vjeruje da je zarobljen unutra u reality televizijskoj emisiji ili da ljudi prate svaki njegov ili njezin pokret. Naziv za ovaj sindrom je referenca na The Truman Show, film iz 1998. koji se vrtio oko lika koji je cijeli život živio pred kamerom, a da toga nije bio svjestan. Onima zdravog razuma ovo bi stanje moglo zvučati pomalo smiješno, ali ne i opasno, iako to, u stvari, nije tako: zapravo može biti vrlo opasno za ljude koji od njega pate.

Psiholozi su sugerirali da je Trumanov sindrom zabluda utemeljena na kulturi, napominjući da se obično javlja u razvijenim zemljama gdje postoji visoka razina nadzora i gdje je lako pristupiti reality televizijskim emisijama. Mnogi ljudi koji žive u takvim društvima imaju određenu dozu nervoze zbog toga što su pod nadzorom ili promatranjem od strane vlade, ali ljudi s ovom bolešću to podižu na potpuno novu razinu, potkopavajući vrlo stvarne brige u složenu zabludu.

Pacijenti s ovim stanjem često posebno spominju Truman Show, zajedno s drugim filmovima i knjigama sa sličnim pretpostavkama. Tvrde da žive u potpuno umjetnom svijetu u kojem ništa nije stvarno, a svaka radnja je pomno dokumentirana kamerom i promatrana od strane televizijske publike ili vladine agencije. Poput naslovnog lika u filmu, misle da se polako probijaju do istine, no nitko im ne vjeruje.

Osim što zablude općenito mogu biti psihički štetne, ovo stanje može biti i opasno. Pojedinci mogu misliti da će ih određene radnje osloboditi iz emisije, na primjer, omogućujući im da osvoje nagrade, a te radnje mogu uključivati ​​opasne aktivnosti. Ljudi također mogu postati frustrirani ponovljenim poricanjem svojih zabluda, obrušavajući se i na prijatelje i na strance u pokušaju da natjeraju ljude da priznaju da nastanjuju umjetni svijet. Neki oboljeli također imaju poteškoća s suočavanjem s događajima iz stvarnog života, vjerujući da su ti događaji izmišljeni kao dio reality showova u kojima žive.

Liječenje Trumanovog sindroma je složeno. Korištenje antipsihotika i antidepresiva može pomoći, ali u konačnici, opsežna terapija razgovorom najbolja je opcija. Budući da cijela zabluda počiva na pretpostavci da svijet nije stvaran, psihijatar ili psiholog koji liječe može se u početku boriti da bude prihvaćen, osobito ako je u sukobu s pacijentom.