Dio obitelji limenih instrumenata, tuba je i kategorija instrumenata i skupina instrumenata unutar te kategorije. Kategorija tuba uključuje bariton, eufonij i sousafon, kao i samu tubu. Među tubama su i Bb tenorske tube; tube F, Eb i C, te BBb (recimo “double B-flat”) i CC (recimo “double C”) kontrabas tube.
Moderne tube su instrumenti koji se ne transponiraju, a C i BBb najčešće se nalaze u orkestralnim postavkama, zbog udobnijeg pritiskanja prstiju. Često se koriste za izvođenje starijeg repertoara, izvorno namijenjenog drugim limenim instrumentima, kao što je ophicleide – preteča tube – ili Wagnerova tuba.
Uloga tube kao pratećeg instrumenta dobro je poznata – zapravo toliko uobičajena da je nježno parodirana u dječjoj priči “Tubby the Tuba”, u kojoj Tubby konačno uvjerava druge da mu treba dopustiti svirati melodiju umjesto biti odgovoran samo za “oom-pahs”. Priču o Tubbyju napisali su George Kleinsinger i Paul Tripp 1941. godine, inspirirani komentarom tubista koji je izveo jedno od njihovih djela.
Skladatelji koji pišu za tubu moraju uzeti u obzir veliku količinu daha koja je potrebna za sviranje tube. Iako tubaš mirno sjedi, sviranje tube je vrlo fizička aktivnost iz tog razloga. Važne su pauze kako bi igrač mogao disati. Za razliku od ostalih limenih instrumenata, tuba rijetko koristi nijemi, a kada se radi, obično je potreban ravno nijem. Muti zvuk je nezgodan i za umetanje i za uklanjanje, a skladatelji moraju ostaviti dovoljno vremena izvođaču da to može učiniti tiho.
Tube se nalaze u koncertnim sastavima, orkestrima, jazzu, Dixielandu, puhačkim zborovima i puhačkim kvintetima. Repertoar za solo tubu uključuje Koncert u f-molu Ralpha Vaughana Williamsa, Divertimento za tubu i klavir Carsona P. Coomana i Enchorial Landscape Thomasa L. Reada, a danas je češći nego prije.
Među poznatim tubistima su Roger Bobo, James Gourlay, Patrick Harrild, Patrick Sheridan, Sam Pilafian. Ostali poznati tubisti su Jon Sass, François Thuillier, Sérgio Carolino i Harvey Phillips.