Rad u tuzi je pojam koji se odnosi na proces suočavanja sa značajnim trajnim gubitkom. Najčešće se koristi za razgovor o procesu tugovanja nakon smrti voljene osobe, ali se može primijeniti i na druge velike gubitke kao što je razvod. Izraz “rad tugovanja” proizlazi iz činjenice da mnogi stručnjaci tvrde da je proces tugovanja težak posao. Tijekom ovog procesa, ožalošćena osoba bi trebala proći kroz nekoliko faza koje na kraju dovode do prihvaćanja gubitka i kretanja dalje.
Pojedinac može smatrati da je potrebno obaviti posao tuge nakon mnogih vrsta gubitka. Ovisno o gubitku koji se žali, to može biti relativno kratak proces ili može potrajati nekoliko godina. Nekoliko primjera značajnih događaja koji bi mogli dovesti do tugovanja uključuju razvod, gubitak posla, invaliditet i smrt voljene osobe ili čak kućnog ljubimca. Na duljinu procesa tugovanja može utjecati i stupanj privrženosti; žalovanje zbog smrti supružnika, na primjer, obično će trajati mnogo dulje od suočavanja s gubitkom daljeg rođaka.
Ne postoji jednostavan način da se nosite s tugom; to se ne može izbjeći, pa ljudi moraju iskusiti emocije i pronaći način da se nose. Proces se često naziva radom na žalosti kao priznanjem težine i nužnosti iskustva. Svaka osoba tuguje na individualan način. Stručnjaci navode da ne postoji određena ispravna metoda sve dok se ožalošćeni nosi sa svojim osjećajima i može ići dalje. Mnogi pojedinci smatraju da su grupe za podršku ili savjetovanje za tugu od pomoći, dok drugi radije žale privatno.
Nekoliko teoretičara je predložilo modele faza uključenih kada osoba radi tugovanje. Jedan model koji je predložila Elizabeth Kubler-Ross identificira pet faza tugovanja i sugerira da je od vitalnog značaja za psihičko zdravlje osobe da uspješno prođe kroz svih pet. Pet faza su poricanje, ljutnja, cjenkanje, depresija i prihvaćanje. Neke faze mogu brzo proći, dok je za druge potrebno dulje vremensko razdoblje.
Oni koji doživljavaju rad s tugom počinju poricanjem, kada ne vjeruju sasvim da se gubitak dogodio. Nakon toga slijedi bijes na sebe, druge ili višu silu zbog toga što je bilo dopušteno da se dogodi nešto tako strašno, i cjenkanje gdje pokušavaju “sklopiti dogovor” s višom silom kako bi vratili gubitak. Sljedeća faza je depresija u kojoj u potpunosti doživljavaju tugu i bol svog gubitka. Posljednja faza je prihvaćanje koja uključuje mir s onim što se dogodilo i nastavak života.