Turska angora mačka je čistokrvna vrsta mačaka koju ljudi često kupuju i drže kao kućnog ljubimca. Ove mačke imaju drevnu povijest i od velikog su značaja za ljude u Turskoj. Poznato je da mačke imaju dugu dlaku, a bijela je obično preferirana boja, iako su moguće i druge boje. Nisu baš tako dugodlake kao Perzijanci, a dlaka je neravnomjerno raspoređena po tijelu, s više dlaka koje se čupaju oko ušiju i na repu.
Uz dugu dlaku angore, pasmina ima i posebno uske i šiljaste uši. Tradicionalno, bijele angore bile su puno popularnije od drugih boja, ali postoje neki zdravstveni problemi koji su malo umanjili njihovu popularnost. Znanstvenici su otkrili da je svaka turska angora mačka s bijelim krznom i plavim očima obično potpuno, ili barem djelomično, gluha. To je zato što su geni koji uzrokuju probleme sa sluhom isti geni koji mačkama daju bijelu boju. Bijele mačke inače imaju i plave oči, iako neke imaju dvije različite boje očiju, a inače nisu gluhe na oba uha.
Glavne osobine u ponašanju angora su aktivna sklonost i sklonost da vole vodu. Neki vlasnici sugeriraju da mačke ne dopuštaju ljudima da ih drže dugo jer im lako dosađuje ljubav. Poznato je i po tome da skaču u vodu dok im se vlasnici kupaju, a neki u tome toliko uživaju da to rade više puta.
Prema povjesničarima, turska angora mačka ima povijest koja seže barem do 13. stoljeća. Mačke navodno potječu od iste afričke divlje vrste iz koje potječe većina drugih domaćih mačaka, ali postoje neki koji vjeruju da mačke zapravo potječu od turske divlje vrste zvane pallas mačka, koja ima sličnu dlaku. Ljudi su pokušali pripitomiti pallas mačke i otkrili da su potpuno neupotrebljive kao kućni ljubimci. Zbog toga ih mnogi odbacuju kao moguće podrijetlo angore, no rasprava se nastavlja među stručnjacima.
Tijekom 15. stoljeća, angore su donesene u nekoliko europskih zemalja, gdje su s vremenom postale prilično popularne. S vremenom su se naveliko uzgajale s pasminom perzijskih mačaka, a s vremenom su se te dvije pasmine postale općenito nerazlučive. Zapravo, Europljani su privremeno počeli grupirati sve dugodlake mačke u jednu pasminu, što je dodatno razrijedilo čistoću pasmine. U svojoj domovini, turska angora mačka ostala je relativno nepromijenjena i na kraju su te mačke korištene za ponovno uspostavljanje populacije za razmnožavanje.