Ratkuta je slatkiš koji je prvi put postao popularan u arapskim zemljama prije više od 200 godina. Legenda kaže da je vladar Abdul Hamid I. naručio slastičara da mu napravi poseban slatkiš za vrijeme njegove vladavine u 18. stoljeću. Bekir efendija iz Anadolije zaslužan je za stvaranje lokuta, koji je brzo stekao popularnost u Istanbulu, gdje je efendija otvorio malu slastičarnicu.
Mnogi u SAD-u ne prepoznaju ovaj desert, iako su vjerojatno kušali njegovu verziju kada su uživali u Applets i Cotlets, dugogodišnji omiljeni američki slatkiš. Tradicionalnije verzije u arapskim zemljama mogu biti aromatizirane limunom ili ružinom vodicom, a Amerikanci nisu baš upoznati s ružinom vodicom kao aromom. Mnogi Amerikanci smatraju da su takve verzije lokuta i ljepljive i sapunaste.
Ovaj slatkiš je jednostavan sastav slatkiša, uglavnom napravljen od šećera, želatine, vode i kukuruznog škroba. Svako uže slatkiša izrezano je na male kvadrate, obično manje od jednog inča (2.44 cm). Iako su limun i ružina voda uobičajene arome, može biti aromatizirana i mentom. Može sadržavati orašaste plodove, poput oraha ili pistacija, a često je premazan kukuruznim škrobom i šećerom u prahu.
Ratluk je prvi put uveden u zapadni svijet u 19. stoljeću, gdje je dobio svoj današnji naziv. U Turskoj i drugim dijelovima Bliskog istoka slatkiš se zove Lokum. Britanci su se oduševili bombonom, a možda ga je bilo posebno hvaliti tijekom racioniranja u Drugom svjetskom ratu, jer je tjedno bilo dopušteno tako malo šećera. Winston Churchill je bio poznat po tome da uživa u lokuci punjenoj pistacijama.
Neki gurmani inzistiraju da se ovaj desert najbolje cijeni kada se kupi i poslužen svjež. S vremenom, ako se slatkiš izostavi, on će se stvrdnuti i postati težak za jelo. Ljudi koji se susreću s slastom kao odrasli mogu otkriti da im nije stalo do okusa ili teksture slatkiša. Međutim, hvale ga oni koji uživaju od djetinjstva.