U arheologiji, repatrijacija se odnosi na vraćanje kulturnih predmeta i ljudskih ostataka u njihova područja porijekla. Pitanje repatrijacije zapravo se počelo postavljati tek u 20. stoljeću, kada su mnoge nacije koje su tijekom povijesti bile iskorištavane zbog svog arheološkog blaga počele tražiti da se neki ili svi od ovih artefakata vrate. Zagovornici repatrijacije tvrde da uklanjanje predmeta iz regije njihovog porijekla lišava ljude njihove kulturne baštine, dok ljudi koji ne podržavaju repatrijaciju vjeruju da svi ljudi imaju pravo cijeniti bogatu povijest ljudske rase.
Postoji niz pitanja vezanih uz repatrijaciju. Jedan od najvećih problema je problem opljačkane umjetnosti i antikviteta. Pljačka se događa već stoljećima, što otežava utvrđivanje porijekla artefakata. To je osobito istinito u slučaju artefakata koje su stoljećima držali privatni vlasnici ili ugledne institucije poput Britanskog muzeja. Argument je da kada se predmeti nasilno uklanjaju ili prodaju u sumnjivim okolnostima, to lišava domorodačke narode njihove baštine, a vlade potencijalne kontrole nad takvim objektima.
Drugi problem se odnosi na grobne stvari i ljudske posmrtne ostatke. Arheolozi smatraju da su grobna mjesta bogata kulturnim artefaktima, što im omogućuje da nauče mnogo o starim narodima, ali u nekim slučajevima, potomci tih ljudi prigovaraju proučavanju grobnih mjesta, tvrdeći da to nanosi štetu mrtvima. Ti bi ljudi radije vidjeli da takva mjesta ostaju netaknuta, ili da se proučavaju, a zatim restauriraju, i vrlo se protive uklanjanju grobnih dobara i ostataka. To je bio posebno velik problem u Sjedinjenim Državama, gdje poseban Ured za repatrijaciju rješava zabrinutost oko ostataka američkih Indijanaca.
Arheologija je također povijesno bila mučena s problemima. Prije razvoja etičkih kodeksa u arheologiji, predmeti su često bili nasilno vađeni ili krađeni, osobito kolonijalnim subjektima, a ponekad su bili loše rukovani i očuvani. Zagovornici repatrijacije tvrde da opljačkani i ukradeni artefakti pripadaju regijama iz kojih su došli, čak i ako su kulture koje su ih stvorile odavno mrtve.
Repatrijacija je također umotana u društvena i politička pitanja. Nakon završetka Drugog svjetskog rata, primjerice, osnovano je povjerenstvo za vraćanje umjetničkih predmeta koje su nacisti opljačkali njihovim pravim vlasnicima, a komisija je otkrila niz slučajeva u kojima je porijeklo umjetnine bilo nejasno. Građani zemalja u razvoju tvrde da im je u suštini oduzeta kultura jer su starine uklonjene i izložene u razvijenom svijetu, dok neki ljudi sugeriraju da su takvi artefakti sigurniji u razvijenom svijetu, što implicira da je razvijeni svijet politički stabilniji i bolji opremljen za sigurno rukovanje artefaktima. Ovakav stav može se činiti vrlo pokroviteljskim ljudima koji nastoje očuvati baštinu i kulturu svojih krajeva.
Svađe oko repatrijacije ponekad mogu postati nasilne. Širom svijeta organizirani su prosvjedi kako bi se zagovarala repatrijacija posebno dragocjenih artefakata, a arheolozi se desetljećima raspravljaju o toj temi iza zatvorenih vrata. U pravilu, obje strane žele vidjeti predmete sačuvane, proučavane, katalogizirane, a ponekad i izložene, ali se ne slažu oko toga tko ima pravo na arheološke predmete.