Učinak modaliteta je izraz koji se koristi u eksperimentalnoj psihologiji kako bi se objasnio učinak načina na koji se informacija prezentira na pamćenje i učenje. Istraživanje koje su proveli Sweller i suradnici 1988. te Moreno i Mayer 1999. pokazalo je da se opterećenje pamćenja smanjuje kada se informacije prezentiraju na slušni, a ne vizualni način. Konkretno, utvrđeno je da postoji poboljšanje u prisjećanju konačnih stavki na popisu kada je popis izgovoren, a ne pročitan.
Modalitet prezentacije i njegov učinak na učenje već dugi niz godina zanima psihologe. Rani pregled relevantne literature od strane McGeocha iz 1942. zaključio je da nema učinka modaliteta. Kasnije studije, međutim, podupiru opće stajalište da se slušno prezentirani materijali bolje prisjećaju od vizualno prezentiranih materijala kada se mjeri kratkoročno pamćenje. Ovo se više odnosi na zadnjih četiri ili pet stavki na popisu sa srednjim pozicijama na koje naizgled malo utječe učinak modaliteta.
Jedno od objašnjenja ovog fenomena je postojanje ehoičke memorije koja je slušni senzorni registar ili slušna pohrana koja zadržava zvučni ulaz dvije ili pet sekundi nakon što je izgovoren ili saslušan. Ovo senzorno pamćenje omogućuje učeniku da se prisjeti posljednjih nekoliko stavki na popisu, ali, budući da informacija nije obrađena ili proučena, dugotrajno prisjećanje često nije moguće. Dugotrajno pamćenje zahtijeva fizičke promjene u mozgu koje nastaju obradom informacija.
Crowder i Morton su 1969. godine predložili da ljudska bića imaju predjezičnu slušnu pohranu, PAS, koja pohranjuje zvukove govora do dvije sekunde. Ove su informacije vrlo dostupne za prisjećanje i lako se ponovno kruže, ali se loše obrađuju. Kako bi se stavke u PAS-u kasnije mogle prisjetiti, prvo ih je potrebno kodirati u mozgu metodama kao što su ponavljanje i probe.
I Sweller et al i Moreno i Mayer tvrde da kada se multimedijska nastava sastoji od teksta i slike, postoji velika potražnja za radnom memorijom jer učenik treba integrirati vizualne i prostorne informacije. Radna memorija je drugi izraz za kratkoročno pamćenje. Utvrđeno je da je opterećenje memorije smanjeno kada je učenik morao obraditi samo slušne informacije. Prema modelu radne memorije koji je predstavio Baddeley (1992), postoje dva podređena sustava specifična za modalitet koji su uključeni u obradu informacija. Prvi je za obradu vizualnih i prostornih informacija, a drugi za obradu akustičnih informacija. Kada se informacija prezentira u oba modaliteta u isto vrijeme, tada se povećava ukupni kapacitet radne memorije.