Ugovori o radu služe kao obvezujući dokument između zaposlenika — bilo privremenog ili stalnog — i poslodavca, u kojem se navodi vrsta zaposlenja kao i uvjeti vezani uz zaposlenje. Na taj način i poslodavac i zaposlenik razumiju uvjete radnog odnosa. U slučaju ugovora o radu na određeno vrijeme, poslodavac će u ugovoru navesti da je radnik samo ograničena vrsta radnika, s navedenim trajanjem rada za tog poslodavca. Ugovor o radu na određeno vrijeme, kao i svaki drugi ugovor, služi vrlo važnoj svrsi da navede sva očekivanja i obveze dviju strana u ugovoru.
U slučaju ugovora o radu na određeno vrijeme, sporazum može biti između poslodavca i radnika, ili može biti između poslodavca i dobavljača rada, u ovom slučaju agencije za zapošljavanje. U većini slučajeva, tvrtke koje se ne žele zamarati pronalaženjem privremenih zaposlenika jednostavno ugovaraju usluge agencija za privremeno zapošljavanje uz razumijevanje da će agencija za zapošljavanje opskrbiti tvrtku specifičnom vrstom ljudskog kapitala koju tvrtka zahtijeva. U takvoj situaciji, agencija za zapošljavanje će dostaviti potrebnu dokumentaciju i ugovore koje će zaposlenik potpisati i također će služiti kao svojevrsni posrednik u odnosu između poslodavca i zaposlenika.
Na primjer, agencija za privremeno zapošljavanje obavijestit će zaposlenika o dužnostima koje zahtijeva posao, uključujući vrijeme za javljanje na posao, vrstu posla, sate i beneficije. Svaku isplatu plaća zaposleniku obavljat će agencija za zapošljavanje, što je proces koji obično uključuje naplatu od poslodavca znatno većeg iznosa od onoga što plaća zaposleniku. U svakom slučaju, poslodavac smatra da je zaposlenik kojeg je agencija angažirao radnik na određeno vrijeme, a ugovor između njih je ugovor o radu na određeno vrijeme.
Zaposlenik na neodređeno vrijeme i zaposlenik na određeno vrijeme obično imaju slična očekivanja u pogledu osnovne naknade i tretmana. To znači da će zaposlenik na određeno vrijeme u većini slučajeva zarađivati isti novac koji bi zarađivao stalni zaposlenik na tom radnom mjestu. Jedina bi razlika bila u tome što takav zaposlenik možda neće biti podložan nikakvim stečenim interesima u smislu očekivanja bonusa i drugih vrsta prava koja stječu stalnim zaposlenicima na temelju njihove dugovječnosti na poslu.