Ugovori su obično sporazumi između dvije imenovane strane. Ugovor treće strane pravni je izraz koji se odnosi na stranu koja je dodana ugovoru između dvije druge strane. Za razliku od dvije glavne ugovorne strane, treća strana možda neće biti navedena u dokumentu. Ova vrsta sporazuma može biti u više oblika, a specifičnosti ugovora ovise o ugovornoj situaciji.
Kada je u pitanju dodjela odgovorne osobe za provedbu ugovora, ugovorom treće strane često se određuje strana koja će preuzeti dužnosti ili obveze potpisnika ugovora, ako potpisnik ne bude u mogućnosti ispuniti uvjete. Ova vrsta sporazuma treće strane ne samo da dopušta prijenos dužnosti za ispunjenje ugovora, već trećoj strani daje i sva prava koja su dodijeljena izvornom potpisniku ugovora. U većini slučajeva također je uključena klauzula koja označava okolnosti koje bi uzrokovale prijenos odgovornosti i prava izvornog potpisnika na treću stranu.
Ponekad se stvara ugovor s trećim stranama kako bi se naznačilo da će izvođenje ugovora rezultirati koristima za osobu koja nije potpisala kontakt. Koristi za treće strane se obično očekuju i izostavljaju se iz ugovora, osim ako jedan od potpisnika ne želi odrediti određenu pogodnost određenoj trećoj strani. Da bi mogla izvršiti ugovor, treća strana mora moći dokazati da je ugovor sklopljen u njezinu korist. Inače, korist se smatra slučajnom i ugovor je ovršen samo od strane izvornih potpisnika.
Banke su uobičajene treće strane jer mnogi ugovori uključuju plaćanje i banke drže sredstva za plaćanje, što uključuje banku kao neimenovani ugovor treće strane. Naziv banke potpisnika ugovora i način plaćanja obično su zadržani u ugovoru jer banke imaju obvezu platiti kada institucija primi uredno izvučeni ček i na računu osobe ima dovoljno sredstava da to pokrije. Međutim, nedovoljna sredstva ili nepropisno izvučeni čekovi odgovornost su potpisnika, a ne banke treće strane.
Ugovori s trećim stranama glavni su dio zakona o vrijednosnim papirima. U poslovanju, izraz ‘vrijedni papiri’ odnosi se na dionice, obveznice i slične oblike ulaganja. Prema zakonu o sigurnosti, obično samo treće strane koje nisu klijenti tuže tvrtku koja izdaje vrijednosne papire. To je zato što su ljudi koji kupuju i drže vrijednosne papire zapravo korisnici trećih strana u ugovornim ugovorima između poduzeća za izdavanje dionica i investicijskog bankara koji olakšava prodaju dionica.