Što je uključeno u hospicijsku obuku?

Pojam hospicij odnosi se na cjelokupnu fizičku i emocionalnu skrb koja se pruža umirućima i njihovim obiteljima, kako u stacionarnoj tako iu kućnoj skrbi. Stacionarni hospiciji često koriste volontere kako bi osigurali društvo i društvo terminalnim pacijentima u suradnji s njihovim medicinskim i medicinskim osobljem. Volonteri hospicija prolaze različite stupnjeve orijentacije u ustanovama i hospicijsku obuku prije nego što službeno započnu svoju službu u organizaciji. Volonterska obuka u hospiciju često uključuje upoznavanje s fizičkim i emocionalnim procesima umiranja, fazama smrti, definicijom i načinom suočavanja s tugom te različitim metodama pružanja skrbi i podrške terminalnom pacijentu. Kako bi se ispunili svi zahtjevi pravne i medicinske skrbi, obuka u hospiciju također može uključivati ​​kontrolu infekcija, privatnost i formalne napredne direktive.

Hospicijska obuka za volontere može uključivati ​​otprilike dvadeset do četrdeset sati podučavanja i orijentacije tijekom nekoliko tjedana. Zauzvrat, od volontera se traži da volontiraju određeni broj sati tjedno najmanje godinu dana. Vrijeme koje volonteri hospicija obećaju može se kretati od dva sata tjedno do maksimuma koji organizacija odredi. Od volontera se traži samo da obećaju koliko će vremena dosljedno moći služiti. Obuka za hospicij se uglavnom provodi u malim grupama, a nastava se održava prema potrebi.

Komunikacija i društvo snažno su naglašeni u hospicijskoj obuci za volontere. Nisu to mali ili nevažni zadaci. Procesi smrti i umiranja često plaše prijatelje i obitelj, a terminalni bolesnici često su usamljeni usred najotudnijih situacija. Slušanje je primarno komunikacijsko sredstvo koje se podučava volonterima tijekom obuke. Ovisno o svom stanju, terminalni bolesnici mogu osjetiti potrebu za prenošenjem sjećanja, anegdota ili autobiografskih informacija, a volonteri su osposobljeni za aktivno slušanje.

Obuka za hospicij također upoznaje volontere s filozofijom palijativne skrbi, odnosno skrbi za udobnost, i njihovu ulogu u kontroli boli. Na primjer, lijekovi protiv bolova najučinkovitiji su kada se daju prije nego što bol postane jaka. Pacijenti ponekad nerado traže lijekove protiv bolova, vjerujući da moraju čekati da medicinska sestra ponudi lijek. Volonteri se u hospicijskoj obuci poučavaju prepoznati znakove rastuće nelagode – poput razdražljivosti, nemira ili obrnuto, vrsta stoičke nepokretnosti – i obavijestiti osoblje o tome. Pacijentov raspored uzimanja lijekova može se promijeniti kako bi odražavao češću primjenu lijekova protiv bolova.