Proces rješavanja sporova obično počinje okupljanjem svih uključenih strana i raspravom o situaciji u cijelosti. Nakon što svaka strana iznese svoje brige i stajališta, arbitar će obično predložiti korake za rješavanje spora. Ako razgovor prođe dobro i obje se strane mogu dogovoriti o poštenoj nagodbi, proces rješavanja spora završava obvezujućim pravnim ugovorom u kojem se navodi sporazum. Kada se nagodba ne može postići, spor bi se vjerojatno ponovno odgodio kako bi se raspravljalo na sudu.
Općenito se smatra da je to dobar znak za sve koji su uključeni da sudjeluju u procesu rješavanja sporova jer omogućuje svakoj stranci priliku da riješi spor bez velikih pravnih troškova. Kada sastanak započne, i tužitelj i optuženik će se izmjenjivati i iznijeti svoje mišljenje o tom pitanju, a to je često napeta situacija. Arbitar je obično prisutan kako bi osigurao da razgovori ne odmaknu predaleko od predmetnog pitanja, a ovaj pojedinac ima potpunu kontrolu nad načinom na koji će se rješenje odvijati. Premda nije tu da zauzima stranu ili donosi presude, arbitar ne bi smio dopustiti da bilo koga maltretiraju tijekom postupka.
Pravno zastupanje nije potrebno za postupak rješavanja sporova, ali mnogi se ljudi ipak odlučuju na prisustvo odvjetnika. Iako se ovaj sastanak obično održava u zgradi suda, svakoj strani je dopušteno opušteno razgovarati. Nakon što arbitar osjeti da je svaka strana podijelila njegovo ili njezino stajalište, pitat će svaku stranu što smatraju da bi bila poštena nagodba. U nekim situacijama to može uključivati novčanu naknadu, ali drugi slučajevi mogu uključivati i davanje određenih prava, beneficija ili ukora. Apsolutno sve se može zatražiti ili ponuditi tijekom postupka rješavanja sporova; to je isključivo na diskreciji svake strane o tome što čini pravednost.
Budući da je postupak rješavanja sporova potpuno dobrovoljan, svaka strana može u bilo kojem trenutku prekinuti raspravu. U mnogim slučajevima to znači da je nagodba postignuta, ali u drugim situacijama jedna strana može napustiti sastanak zbog frustracije. Važna činjenica koju treba zapamtiti je da obje strane imaju samo jedan pokušaj mirnog rješavanja, a ako slučaj dođe do suđenja, obje strane bi imale značajne troškove. Same pravne pristojbe mogle bi predstavljati mnogo više od onoga što bi koštalo građansko rješavanje slučaja, zbog čega poduzeća često pristaju na postupak rješavanja sporova na prvom mjestu.