Samoobrana organa za provođenje zakona obično uključuje policajca ili sličnog agenta za provođenje zakona koji djeluje na način za koji vjeruje da je u samoobrani. To često uključuje ozljedu ili smrt druge osobe koja je mogla predstavljati prijetnju službeniku za provođenje zakona zbog čega se taj službenik osjećao ugroženim za njegovu ili njezinu sigurnost. Općenito, službenici za provođenje zakona moraju slijediti ista ograničenja u samoobrani kao i privatni građani. To znači da samoobrana mora proizlaziti iz osjećaja da je policajac u opasnosti od teške tjelesne ozljede ili smrti i da mora koristiti samo razumnu silu.
Izraz “samoobrana organa za provođenje zakona” obično se odnosi na radnje službenika za provođenje zakona za koje on ili ona tvrdi da su bile u samoobrani. Ova vrsta samoobrane proizlazi iz osjećaja ugroženosti od strane druge osobe, a radnje koje službenik poduzima moraju biti primjerene danoj situaciji i informacijama kojima raspolaže. Netko jednostavno viče na policajca ili ide prema njemu ili njoj možda nije razlog za samoobranu. Ako ta osoba viče dok drži nož ili pištolj, ili brzo juriša na policajca, tada bi policajac mogao djelovati na način koji bi se mogao smatrati samoobranom za provođenje zakona.
Samoobrana organa za provođenje zakona, kao i drugi oblici samoobrane u većini zemalja, mora pokazati razumnu snagu za određenu situaciju. To uključuje činjenicu da časnik vjerojatno ima opsežnu obuku u fizičkoj borbi i korištenju različitog oružja. To znači da zahtjevi za samoobranu za provedbu zakona moraju pokazati da službenik djeluje na način koji je prikladan prijetnji s kojom je izložen.
Ako je netko, na primjer, prijetio policajcu nožem, onda bi se korištenje vatrenog oružja na toj osobi moglo smatrati pretjeranom silom. To je zato što je policajac vjerojatno imao druge mogućnosti na raspolaganju njemu ili njoj, uključujući korištenje biber spreja, oružja za omamljivanje i druge nesmrtonosne reakcije. Međutim, ako su druge olakotne okolnosti učinile takve odgovore nemogućim ili nerazumnim, tada se upotreba smrtonosne sile može odrediti prikladnom. Definicija “razumne sile” može varirati od situacije do situacije, a definira je sudac ili porota koji sudi u konkretnom slučaju samoobrane, a ne okrivljenik koji tvrdi da se brani.