Ljudima koji žive s kroničnom jakom boli ponekad se propisuju narkotični lijekovi. Njihovi liječnici, obično specijalisti za liječenje boli koji shvaćaju da narkotici mogu izazvati ovisnost, zahtijevaju od ovih pacijenata da potpišu sporazum o liječenju boli, koji se ponekad naziva sporazumom o liječenju boli ili ugovorom. Ugovor je otisnut na komadu papira koji točno navodi što se očekuje od pacijenta dok je pod liječničkom skrbi i uzima te recepte. Od pacijenta koji pristane potpisati obrazac se očekuje da se pridržava popisa pravila vezanih uz korištenje narkotika. Ovaj popis može uključivati dogovor o podvrgavanju testiranju urina na zahtjev liječnika.
Obično sporazum o liječenju boli kaže da pacijent ne može dobiti recepte za narkotičke lijekove od bilo kojeg drugog liječnika. Od pacijenta se očekuje da te opasne lijekove čuva na sigurnom mjestu i da ispunjava recepte u jednoj ljekarni. U sporazumu se također navodi da liječnik neće napisati zamjenski recept za onaj koji je ukraden osim ako pacijent ne dostavi valjano policijsko izvješće u kojem se navodi krađa, a liječnik neće napisati novi recept za onaj koji se prijavi izgubljen.
Sporazum o liječenju boli također bi mogao zahtijevati od pacijenta da se suzdrži od konzumiranja alkohola ili uzimanja ilegalnih droga bez liječničkog pristanka. Prema sporazumu, pacijent je odgovoran za praćenje svojih lijekova i datuma njihovog dopunjavanja kako ne bi ostao bez ikakvih troškova i ušao u stanje povlačenja. Pacijent također pismeno pristaje da svoje lijekove neće dijeliti s drugim ljudima. Ugovor obično također navodi različite uvjete pod kojima liječnik može raskinuti ugovor, obično zbog nepoštivanja uvjeta ugovora.
Neki liječnici i pacijenti cijene formalnost sporazuma o ublažavanju boli, ali drugi ne. Takav dokument je zapis očekivanja i sredstvo komunikacije. Obje strane – liječnik i pacijent – svjesne su onoga što se od pacijenta očekuje, ne ostavljajući mjesta nesporazumima jer su pravila navedena u pisanom obliku. Pacijent zadržava kopiju za svoju evidenciju, a liječnik zadržava kopiju koju je potpisao pacijent u spisu. Neki liječnici, međutim, ne koriste sporazum o upravljanju boli u svojim praksama jer smatraju da postavlja nepotreban zid između njih i njihovih pacijenata s bolovima, ometajući otvorenu komunikaciju. Neki pacijenti i liječnici također ne vole sporazum o upravljanju boli jer smatraju da potiče atmosferu sumnje između dviju strana koje bi trebale raditi zajedno za dobrobit pacijenta. Neki ljudi ne vole takve vrste sporazuma jer ih vide isključivo kao način na koji liječnici mogu ograničiti odgovornost i spriječiti kršenje državnih propisa.