Ulazna hipoteza je hipoteza u usvajanju drugog jezika koju je razvio Stephen Krashen, a koja kaže da učenik koji uči najviše koristi od primanja jezičnih inputa koji su samo izvan njegovog ili njezinog trenutnog međujezika ili razine gramatičkog razumijevanja. Ova vrsta unosa poznata je kao razumljivi unos ili “i + 1”, gdje se “i” odnosi na međujezik učenika. Prema Krashenu, razumljivi unos najvjerojatnije će se dobiti iz interakcije s drugim govornikom jezika.
U nekim aspektima, ulazna hipoteza je prilično intuitivna. Netko tko razumije samo nekoliko osnovnih fraza na kineskom neće imati velike koristi od slušanja znanstvenog diskursa na kineskom jer će biti nerazumljiv. Isto tako, netko tko gotovo tečno govori talijanski neće steći mnogo gramatičkog znanja iz dječje slikovnice, jer neće uvesti nikakve nove gramatičke značajke.
Krashen se, međutim, oslanja na složenije teorije usvajanja drugog jezika kako bi iznio svoju tvrdnju. Međujezična hipoteza kaže da učenici stječu gramatičke značajke jezika predvidljivim redoslijedom i da u svakom trenutku učenik ima interno dosljedan gramatički okvir poznat kao međujezik. Kako učenik napreduje, međujezik postaje sve sličniji pravoj gramatici ciljnog jezika. Ulazna hipoteza kaže da unos koji je bliži ciljnom jeziku – ili i + 1 unos – pomaže učeniku steći sljedeći skup gramatičkih značajki. Međutim, nije dovoljno da učenik pasivno primi razumljive podatke; on ili ona tada mora analizirati nove podatke kako bi pomaknuo međujezik naprijed.
Ulazna hipoteza kaže da je najbolji način za učenike da prikupe razumljive podatke kroz neku vrstu procesa komunikacije pokušaja i pogreške. Učenik traži sugovornike koji mijenjaju svoj govor dok ne postane razumljiv učeniku. Ovaj proces može biti potpomognut neverbalnom komunikacijom, kao što su geste i povratne informacije od učenika. Kada je proces uspješan, međujezik učenika raste kako bi se prilagodio novim gramatičkim značajkama koje je on ili ona uočio.
Krashen tvrdi da izlaz, odnosno produkcija govora, ima malo ili nikakvu važnost u usvajanju drugog jezika. Mnogi drugi istraživači kritizirali su ovaj stav, međutim, rekavši da naprednije učenje jezika i sintaktička obrada moraju proći kroz proces pokušaja i pogreške ne samo razumijevanja, već i govora. Jezični izlaz omogućuje govorniku da testira svoje gramatičke hipoteze i izmijeni ih ako komunikacija nije uspješna.