Sindikalna radnja je situacija u kojoj svi zaposleni u sindikalnoj tvrtki moraju postati član tog sindikata. To se događa kada je tvrtka sklopila kolektivni ugovor o kojemu je pregovarao sindikat u državi u kojoj su sindikalne trgovine legalne. Iako tvrtka može zaposliti ljude koji nisu sindikati za taj posao, podrazumijeva se da će se ti pojedinci pridružiti sindikatu kao uvjet njihovog zapošljavanja. U mjestima gdje je članstvo u sindikatu fakultativno, ono se naziva pravom na rad. Drugim riječima, svi pojedinci imaju pravo tamo raditi bez obzira na njihovu sindikalnu pripadnost.
Klauzula sindikalne trgovine koja zahtijeva da se svi radnici na kraju pridruže sindikatu također je poznata kao sindikalna sigurnosna klauzula. Oni koji su na sindikalnim poslovima moraju se učlaniti u sindikat bez obzira slažu li se s načelima tog sindikata u roku od 30 dana od dana zapošljavanja. Druga opcija koju zaposlenici imaju je da se ne učlane u sindikat, ali i dalje plaćaju sindikatu iznos koji je jednak članarinama. Iako ne moraju sudjelovati u sindikalnim aktivnostima, moraju plaćati novac i pridržavati se svih ugovora o radu, kao i sudjelovati u svim štrajkovima. Većina se u ovoj situaciji odlučuje na pridruživanje, jednostavno zato što tada barem imaju pravo glasa.
Glavna svrha sindikalne trgovine je ojačati poziciju kolektivnog pregovaranja, ako ni na koji drugi način, jednostavnim povećanjem broja i prikupljanjem novca putem članarina. Temelji se na teoriji da što više brojeva sindikat ima, to ima veći utjecaj. To bi sindikatu trebalo dati bolju prednost kada je u pitanju pregovaranje tijekom procesa kolektivnog pregovaranja.
Koncept sindikalne trgovine u upotrebi je od sredine 20. stoljeća. Tada je Zakon Taft-Hartley zabranio zatvorenu trgovinu. Prema pravilima zatvorene trgovine, pojedinac je morao biti član sindikata prije nego što se mogao zaposliti na sindikalni posao. U nekim slučajevima to je otežavalo pronalaženje zaposlenika, jer je većina članova sindikata već imala posao. Kada je stavljen izvan zakona, koncept sindikalne trgovine nastao je kao kompromis između promjene zakona i potreba sindikata.
Još 2009. godine, podjela između sindikalnih država i država koje djeluju prema politici prava na rad bila je donekle ujednačena. Politika sindikata trgovina bila je u 28 država, a 22 države imale su pravo na rad. Sindikalne shop države tvrde da imaju bolje uvjete za radnike i da mogu pružiti bolje beneficije. Države s politikama prava na rad suprotstavljaju se tom argumentu govoreći da su u mogućnosti brže privući nova radna mjesta i poduzeća te se lakše prilagoditi promjenjivim potrebama.