Uništavanje dokaza je gubitak, potpuno uništenje ili kvarenje materijala koji bi mogao pružiti dokaze u predmetu. Postoji dužnost čuvanja dokaza za sve strane u predmetu, a na uništavanje se često gleda prejudicirano, jer sud pretpostavlja da je jedini razlog za uništavanje dokaza uvjerenje da bi oni mogli biti inkriminirajući ili oslobađajući, ovisno o tome koja ih strana uništi. Za uništavanje dokaza mogu postojati zakonske kazne.
Dokazi se mogu uništiti u raznim situacijama. Ponekad se stranka koja posjeduje dokaze ponaša nemarno i izgubi ih ili ih izloži rizicima. Na primjer, medicinski istražitelj možda neće pravilno prikupiti DNK dokaze, što onemogućuje kasnije testiranje. Isto tako, policijski službenik može propustiti poštivati lanac dokaznih postupaka ostavljajući dokaze nezaštićene na sjedalu svog vozila, što dovodi do gubitka dokaza kroz krađu.
U drugim slučajevima uništavanje dokaza može izgledati namjerno. Usitnjavanje dokumenata je primjer, kao i pokušaji namjernog uništenja dokaza poput spaljivanja ili skrivanja. Na ovo bezobzirno uništavanje dokaza obično se gleda s krajnjom sumnjom. Sud može presuditi u korist suprotne strane ako se otkrije uništavanje dokaza, uz obrazloženje da su oni mogli imati ključnu ulogu u predmetu i da se sada ne mogu koristiti zbog uništenja.
Važno je biti svjestan da sud na uništavanje dokaza ne gleda uvijek negativno. Ponekad je potrebno dokaze podvrgnuti destruktivnom ispitivanju kako bi se otkrilo više informacija. U idealnom slučaju obje strane pristaju na to, a sudac odlučuje da se testiranje nastavi. Primjer je DNK dokaz; ako postoji samo mali uzorak, ispitivanje će ga uništiti i onemogućiti da se ponovi u drugom objektu ili u budućnosti. Analitičari dokaza mogu biti prisiljeni donijeti odluku između uništavanja dokaza radi prikupljanja vitalnih informacija ili njihovog spremanja i nemogućnosti izvlačenja zaključaka iz testiranja.
Dokazi se također rutinski uništavaju nakon određenog vremenskog razdoblja u zatvorenim predmetima. Nakon što sud sasluša stvar i donese odluku, dokazi se zadržavaju dovoljno dugo da budu dostupni za žalbe, a onda ih strana zadužena za pohranu ima pravo uništiti. Time se oslobađa prostor za pohranu. Sudovi mogu odlučiti zadržati dokaze s povijesnim ili pravnim interesom nakon ovog obveznog razdoblja čuvanja.