U međunarodnom pravu, pitanje univerzalne jurisdikcije – ili princip univerzalnosti – često služi kao izvor nesuglasica među različitim globalnim regijama. Ovo načelo obuhvaća ideju da su određeni zločini toliko nevjerojatni da neke regije imaju ovlasti procesuirati zločin čak i ako se nije dogodio u njihovoj nadležnosti; ti se zločini ponekad klasificiraju kao “zločini protiv čovječnosti”. Različite pravne doktrine podržavale su i osuđivale univerzalnu jurisdikciju.
Koncept jus cogens je načelo međunarodnog javnog prava koje navodi da postoje određene univerzalne smjernice — erga omnes, „u odnosu na svakoga“ — i da te smjernice moraju poštivati sve regije. Poštivanje globalnih pravila je stoga actio popularis, odnosno djelovanje koje služi većem općem dobru. Prema tom uvjerenju, nijedan ugovor ili zakon ne bi trebao modificirati ili ukinuti ova globalna načela.
Zagovornici univerzalne jurisdikcije tvrde da se prema ovom diktatu za određena kaznena djela može tražiti i procesuirati svaka neovisna regija. Takvi zločini su toliko uvredljivi i razorni da nisu samo zločin protiv jedne žrtve, već zločin protiv cijelog čovječanstva. Ratni zločini, genocid i atentati su neka od kaznenih djela za koja se argumentira i provodi univerzalna nadležnost.
O načelu univerzalnosti dugo se raspravljalo među regijama i pravnim znanstvenicima. Mnogi sporovi nastaju kada jedna regija želi zatražiti nadležnost i naknadna tužiteljska prava nad počiniteljem, samo da bi ih spriječio vlastiti zahtjev za nadležnost druge regije. Često do ovog sukoba dolazi kada je osumnjičeni počinitelj pobjegao iz područja zločina i preselio se u drugu regiju. Kritičari univerzalne jurisdikcije tvrde da to načelo potkopava autoritet regija koje žele jurisdikciju i stoga se često koristi kao sredstvo političkog manevriranja i pregovaranja. U takvim slučajevima moguće je i kršenje slobode osumnjičenog počinitelja, što je dovelo do predloženih inicijativa poput projekta vladavine prava u oružanim sukobima za suzbijanje kršenja ljudskih prava i uspostavljanje smjernica globalnog prava.
Nasuprot tome, organizacije poput Amnesty Internationala vjeruju da univerzalna jurisdikcija čuva moralno tkivo i sigurnost svih regija. Načelo, tvrde oni, tjera sve sigurno utočište od osumnjičenog počinitelja. Sve regije, naime, imaju moralnu i zakonsku obvezu osuditi određene zločine i izvršiti tu osudu na zakonit, pravedan način. Ovaj pristup iznosi politiku netolerancije na odvratne zločine i ponašanja, i zapravo tako potiče globalni osjećaj jedinstva i zajedništva. Unatoč nadi u dogovor i zajedništvo, zakoni o univerzalnoj jurisdikciji razlikuju se diljem svijeta.
Dok Rezolucija Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda 1674 pruža temeljni temelj za univerzalnu jurisdikciju, pojedinačne regije usvojile su vlastita tumačenja i iznimke. Na primjer, državni čelnici u nekim slučajevima mogu dobiti imunitet od univerzalne jurisdikcije. Neke vlade su donijele zakone kako bi sačuvale svoje pravo na kazneni progon građana svoje regije, bez obzira na to gdje je zločin počinjen. Mnoge su regije također navele specifične vrste zločina za koje mogu tražiti univerzalnu nadležnost. U predmetima na visokoj razini, kao što su suđenja u Nürnbergu iz doba Drugog svjetskog rata, međunarodni sudski sudovi mogu oduzeti jurisdikciju bilo kojoj pojedinoj regiji.