Gospodarenje drvetom je vrsta šumarstva koja na šume gleda kao na drvne resurse. U tom smislu, potrebno je drugačije shvaćanje od šumarskih praksi koje se više temelje na okolišu, koje bi mogle gledati na šume više kao na cijeli ekosustav. Dok gospodarenje drvom može uzeti u obzir veći, holistički ekosustav čiji su šume uspješan dio, u svojoj srži ono gleda na šume kao da se sastoje od stabala koja se sastoje od drveta. Naravno, program zdravog gospodarenja drvetom uključuje zemljište koje se ne siječe za rezerve, tako da se često ljudi koji su dio programa gospodarenja drvetom mogu naći u savezu s ekolozima.
Disciplina upravljanja drvom izrasla je iz shvaćanja u Sjedinjenim Državama u kasnom 19. stoljeću da je drvo ograničeni resurs. Kada su Europljani prvi put stigli u Sjevernu Ameriku, bilo je otprilike milijardu hektara šume i oni su odmah počeli sjeći te šume, kako da iskrče zemlju za poljoprivredu, tako i da nahrane želju rastuće nacije za stanovanjem, brodovima i gorivom. Sredinom 19. stoljeća iskrčeno je oko 250 milijuna hektara šume i počelo je biti očito da se stopa krčenja koja je korištena do građanskog rata ne može nastaviti bez da se na kraju oduzmu izvori drvne građe s kontinenta.
Kao rezultat toga, ozbiljno počevši od početka 20. stoljeća, gospodarenje drvom postalo je ključni dio državne politike prema zemljištu i privatnog vlasništva. U Sjedinjenim Državama, vlada posjeduje otprilike 325 milijuna hektara šume i prakticira strogo gospodarenje drvetom na tim hektarima, držeći ih u javnom povjerenju za buduće generacije i kao rezervu za potrebe nacije. Preostalih 430 milijuna hektara drvne građe u Sjedinjenim Državama u vlasništvu je privatnih strana: pojedinaca, obitelji, malih tvrtki, investicijskih grupa i drvoprerađivačkih tvrtki. Te tvrtke upravljaju vlastitim upravljanjem drvnom industrijom na različite načine, ovisno o njihovim ciljevima, regulativi koja na njih utječe i potrebi za stalnim ulivanjem kapitala.
Jedan nacrt upravljanja drvom koji koriste mnoge privatne tvrtke naziva se Inicijativa održivog šumarstva ili SFI. SFI daje sve vrste različitih rubrika prema kojima tvrtke i pojedinci mogu procijeniti vlastito upravljanje drvetom. U njemu se postavljaju vodeći principi, osnovna osnovna pravila i postavljaju se standardi o tome kako se šume trebaju obnavljati tijekom sječe, koja područja treba ostaviti slobodna od sječe i kako se različitim područjima treba prorijediti ili s njima odgovorno postupati.
U konačnici, najbolji program upravljanja drvom uravnotežuje i brige za okoliš i komercijalne probleme. Dopuštanje šumama da se regeneriraju stalnom brzinom osigurava ne samo da ekosustav može ostati zdrav, već i da će postojati stalni izvor komercijalne drvne građe. Često, zaštita određenih ugroženih područja ili staništa divljih životinja također može imati izravne komercijalne koristi zbog državnih povlastica koje mogu postojati za programe gospodarenja drvom koji vode računa o okolišu.
Općenito, regeneracija se rješava ili dopuštanjem prirodnog sjetve ili postavljanjem sadnje. Iako su sadnje znatno skuplje od prirodne sjetve, mnogi ljudi odabiru sadnju u svom gospodarenju drvetom jer je vrijeme rasta do zrelosti često kraće, čime se uravnotežuje dodatni trošak. S ekološke perspektive, međutim, u nekim je šumama poželjna prirodna sjetva, što prisiljava šumare da donesu ponekad tešku odluku.