Medicinska skrb je skupa. SAD, Kanada, Velika Britanija, Japan i druge razvijene zemlje troše oko 8 do 16 posto svog bruto domaćeg proizvoda (BDP) na liječenje svojih građana. Kako su troškovi medicinske skrbi rasli, osiguravajuća društva razvila su upravljanje korištenjem kao sredstvo za kontrolu troškova. Pojam je bio sam po sebi razumljiv u vrijeme kada je počeo: osiguravajuća društva aktivno su upravljala medicinskom skrbi svojih osiguranika. Izraz upravljanje korištenjem sada se odnosi na mnoge vrste procjena koristi u odnosu na troškove u području zdravstvene skrbi, u rasponu od prve liječničke dijagnoze i plana skrbi do statističke procjene učinkovitosti određenog liječenja tijekom mnogih godina i tisuća pacijenata.
Na svom početku, upravljanje korištenjem počelo je s osiguravajućim društvima koja su zahtijevala da pacijenti ili liječnici dobiju njihovo odobrenje prije prijema u bolnicu. Dopuštenje prije prijema ili prethodna certifikacija dovela je do sličnih pravila za ambulantno liječenje ili dijagnostičko testiranje. Bolnički dani također su se počeli uskraćivati ako se smatralo da pacijent nije dovoljno bolestan. Sukobi su nastali između liječnika i osiguravajućih društava jer je liječenje uskraćivalo ili ograničavalo osoblje koje nije školovano za medicinu, a kasnije i kompjuterizirani sustavi koji su dopuštali pružanje medicinske skrbi samo prema složenim algoritmima. U SAD-u su se ti sukobi vodili na sudovima dok su različite strane raspravljale o valjanosti i zakonitosti takvih sustava.
Upravljanje korištenjem sada je postalo norma i uključuje potkategorije prethodnog certificiranja, istodobnog planiranja, planiranja otpuštanja, pregleda korištenja i upravljanja slučajevima. Odbor za akreditaciju za reviziju korištenja (URAC) razvijen je u SAD-u kako bi certificirao organizacije kao akreditirane u medicinskim i etičkim aspektima upravljane skrbi. Kako su osiguravajuća društva usvojila upravljanu skrb i upravljanje korištenjem, pružatelji zdravstvenih usluga odgovorili su razvojem novih kategorija osoblja kako bi opravdali skrb o pacijentima unutar ograničenja upravljane skrbi. Kao rezultat toga, planiranje otpusta postalo je primarna funkcija bolničkih socijalnih radnika, a upravljanje slučajevima sada je specijalnost sestrinstva. Planeri otpusta specijalizirana su profesija, kao i voditelji slučaja medicinskih sestara izvan bolnice, pa čak i dijagnostički koderi koji navode bolesti prikladne za nadoknadu.
Ekonomija zdravstvene skrbi i rastući medicinski troškovi zahtijevali su neka sredstva kontrole troškova. U SAD-u je rješenje bilo upravljana skrb u kombinaciji s različitim metodama upravljanja korištenjem. Kao rezultat takvih promjena, pacijenti se puno brže otpuštaju iz bolnice i često su manje sposobni za samozbrinjavanje nego u prošlim desetljećima. Službe izvanbolničke skrbi i privremena rehabilitacijska skrb u domovima za starije i nemoćne su se razvile kako bi se zadovoljile potrebe za kontinuiranom skrbi ovih pacijenata. Druga je promjena da se prije svih ovih intervencija osiguranicima nude dijagnostički probirni testovi po besplatnim ili sniženim cijenama jer se pokazalo da ti testovi prepoznaju bolesti u ranoj fazi, kada se lakše liječe.