Upravljanje obvezama je metoda koju financijske institucije koriste za održavanje i obrtnog i ušteđenog kapitala. Većina financijskih institucija, kao što su banke ili trustovi, uzimaju velike količine novca koji u cijelosti ili djelomično pripadaju drugim ljudima. Iako možda nemaju puno vlasništvo nad novcem, ove institucije mogu ulagati i trošiti novac kako smatraju prikladnim. Upravljanje obvezama omogućuje ovim institucijama da troše novac i imaju dovoljno novca da plate ljudima ako zatraže da im se novac vrati.
Obveza je, u financijskom smislu, novčana obveza prema određenoj stranci. U slučaju financijske institucije, ova obveza je općenito novac koji im je dao pojedinac. Te se obveze koriste kao novčani kapital za ulaganja i kupnje koje obavlja institucija.
Kada osoba odnese svoj novac u banku, daje joj kontrolu nad sredstvima u zamjenu za određene pogodnosti. Te pogodnosti uključuju pogodnosti poput čekova ili kamata i nadoknađuju činjenicu da on više nema potpunu kontrolu nad svojim novcem. Kada želi da mu se novac vrati, sve što treba učiniti je tražiti ga i banka ga vraća. Time se banka oslobađa svake odgovornosti, ali i uklanja njegov novac iz bankovnog sustava.
Većina financijskih institucija koristi tehnike upravljanja obvezama kako bi odredila koje vrste gotovine na ruci trebaju održavati. Važno je da institucija ima dovoljno novca za pokrivanje svih isplata i jednostavnih transakcija koje se pojave tijekom radnog dana. Taj je novac neuloženi kapital koji se koristi za održavanje osnovnog poslovanja ustanove. Općenito, ovo predstavlja mali iznos ukupne imovine institucije.
Osim gotovine na ruci, sustavi upravljanja obvezama pomažu ovim institucijama da odrede koliko novca treba da ostane likvidno i koliko se može uložiti u čvrsta i dugoročna ulaganja. Tekuća imovina zarađuje za instituciju, ali se vrlo brzo može pretvoriti natrag u stvarni novac. Dugoročna ulaganja mogu imati velike naknade za povlačenje i kazne, pa ih institucije žele održati stabilnima ako je ikako moguće.
U većini slučajeva, kada osoba daje novac financijskoj instituciji, sklapa pravni ugovor. U većini slučajeva u ugovoru je navedeno da institucija ima vremenski period između traženja novca i njegovog stvarnog primanja. Ovaj prozor određuje omjere koji se koriste u većini sustava upravljanja obvezama. Manji prozori znače više gotovine na ruci i likvidne imovine, dok duži prozori znače manje.