Usmeno svjedočenje nije ništa drugo nego davanje verbalne izjave regulatornoj osobi ili skupini pojedinaca, obično kako bi se pružio dijalog o događaju koji se dogodio. Na primjer, zaposlenik se može pozvati pred vijeće kako bi objasnio nedavne gubitke koje je pretrpjela organizacija ili se može pozvati profesionalac koji prisustvuje seminaru da podijeli svoja gledišta s ostatkom grupe. Oba ova incidenta kvalificiraju se kao usmeno svjedočenje, jer su data kao službena izjava kako bi se educirali drugi. Drugi aspekt usmenog svjedočenja obično zahtijeva da govornik bude istinoljubiv, zbog čega sudski sustav zahtijeva od svjedoka da prisežu da će govoriti istinu.
Možda je najčešće mjesto gdje se koristi usmeno svjedočenje unutar pravosudnog sustava i kaznenog prava. Policajci, okružni odvjetnici, suci i porotnici slušaju svjedočenja kako bi odlučili o ishodu suđenja, ali prije nego što dođe do datuma suda, obično se prikupljaju deseci ili čak stotine izjava. Policija će ispitati svjedoke i zatražiti usmene izjave koje se često snimaju, a zatim će se ti razgovori reproducirati donositeljima odluka dok se slučaj gradi. Ako incident doista dođe na suđenje, od različitih će svjedoka vjerojatno biti zatraženo da svjedoče pred sucem i porotnicima.
Obično u postupcima u kojima se sluša službeno usmeno svjedočenje, sjednica će započeti uvodom govornika i ostalih sudionika u prostoriji. Često se tada govorniku daje izjava o krivokletstvu ili o kaznama koje su uključene za neiskrenost. Tada će se toj osobi obično postaviti niz jednostavnih pitanja koja će se pojaviti u zapisniku – stvari poput njegove trenutne adrese, pozicije u tvrtki u kojoj radi ili njezine dobi i bračnog statusa su uobičajene. Nakon što počne službena izjava o incidentu, govorniku je dopušteno podijeliti svoje sjećanje na dotični događaj.
Po definiciji, usmeno svjedočenje obuhvaća svaki događaj gdje je glavna svrha govornika educirati slušatelje. To znači da profesionalci poput učitelja, novinara i raznih oblika trenera svakodnevno svjedoče. Zapravo, dijeljenje priče s djetetom ili grupom djece također bi se kvalificiralo kao usmeno svjedočanstvo, tako da preduvjet nije toliko tko su slušatelji koliko kvaliteta i istinitost dijaloga koji se dijeli.